Opširnije 1: Smisao vjerovanja da Bog vidi i zna sve stvari.

Nema tajnih grijehova
Job je ovo znao, i zbog toga, kako je rekao – bilo je nemoguće da npr. On žudi za ženom, ako je stvarno vjerovao (kao sto je tvrdio) da je Bog sveznajući. «Ne vidi li On putove moje; i sve korake moje ne broji li?» (Job 31:4). Kao što je Bog morao podsjetiti Izrael:»Može li se sakriti na tajno mjesto da ga ja ne vidim? Govori Gospodin; «Ne ispunjavam li ja nebo i zemlju»? (Jer.23.24). Smisao je molba ljudima da se okane svojih grijehova. Trebamo se jako truditi da uđemo u Kraljevstvo, jer Bog zna apsolutno svaku našu misao i postupak i na kraju će suditi po njima (Jer. 4:11-13). Propovijed na gori je u stvari zasnovana na prenošenju spoznaje da Bog vidi i zna sve stvari u praksi. Naše misli odgovaraju našim postupcima; pa ipak često pomislimo da ako smo dovoljno pametni da se i ne izrazimo u postupku, jer je na neki način to manji grijeh. Bog vidi naše misli iz daleka. Uviđajući ovo možemo izbjeći najveću opasnost u religioznom životu; da imamo vanjsku formu duhovnosti, dok smo iznutra mrtvi. Brat Fred Barcing je prokomentirao: «Ono što Bog voli je čovjek koji je skroz naskroz iskren; U kojem su «vanjske i unutarnje» vrijednosti zaista jedno; čije glavno uvjerenje je «Bog me vidi.»
Pogledajte kako Isus započinje svako od Njegovih pisama propovjednicima sa:»Ja znam...» Njegovo sveznanje Njegovog naroda treba motivirati na odgovarajuća ponašanja. Njegove kritike tih propovjednika znače da oni nisu prihvatili činjenicu da ih je znao kao i njihove postupke.
Hana je razmišljala o Božjem sveznanju. I na osnovu toga, rekla je Penini da ne bude gorda i da ne upotrebljava grube riječi protiv nje, baš zbog ovoga:»Ne govorite više ponosito, i neka ne izlaze iz usta vaših riječi ohole; jer je Gospodin koji sve zna, i on udešava namjere». (1Sam.2:3).

Židovski jezik odražava izvjesnu realnost o prirodi Božjih puteva. Obična židovska riječ za «vidjeti» naročito kada se koristi o Božjem «viđenju», također znači pružiti. Abraham je tješio Izaka da, Bog će vidjeti za sebe (AV pribaviti) janje» (POST.22:8); i ovdje RVmg. Tumači «Jehovah-Jireh» kao Gospod će vidjeti ili dati (Post.22:14). Istu riječ koristi Šaul tražeći od svojih slugu da mu «daju čovjeka» (1 Sam 16:17). Kad je Hagara rekla «Bože vidiš me» (Post. 16:13) izražavala je svoju zahvalnost jer joj je Bog dao. U praksi ovo znači činjenicu da Bog vidi i zna sve stvari, te da On može i želi nam ih dati u određenim okolnostima u životu.

Otvorenost prema bogu
Činjenica da Bog vidi i zna sve znači da mi isto tako možemo otvoriti naše živote pred Njim u molitvi i meditaciji. Jeremija je «otkrio svoj slučaj» pred Gospodom jer je znao da Bog ispituje bubrege i srce (Jer.11:20). Možda su zato ljudi poput Jeremije bili ponešto «oštri» prema Bogu; štogod su osjećali prema Bogu rekli su Mu. Tako su znali da Bog zna njihove misli, nije bilo i nema svrhe govoriti lijepe riječi Bogu i moliti, dok su oštrija osjećanja prema njemu u srcu. Psalamisti se obraćaju Bogu mnogo «oštrije» nego što mi činimo. Oni izlijevaju svoja osjećanja, svoj bijes i nemoć pred neprijateljima, njihovu nesposobnost shvaćanja kako Bog pristupa....i oni sve to izražavaju. Čini se da ništa ne skrivaju od Boga; razgovaraju sa Njim kao da je On njihov prijatelj i poznanik.
David moli Boga da «ustani na sud moj» (Ps.35:23) on tvrdi kako je u pravu i kako čezne da mu Bog sudi. Isto tako i proroci, u uzvicima koje ponekad čine u proročanstvima koja su izgovorili. Emocija koju je David, čini se, često osjećao bila je «Prokleti ovi ljudi!», ali on ovo priznaje Bogu i moli Ga da ih On veliko prokune. Kada mi poput Davida osjetimo da su nam neprijatelji nepravedni; mi možemo:
1. Tražiti osvetu. Ovo nije odgovor koji možemo dati Biblijski.
2. Poricati osjećanja povrijeđenosti i bijesa. Pa ipak, oni nekako isplivaju. Pridružujemo se milijunima ljudi u ovome svijetu, koji to ispoljavaju, na jedan ili drugi način.
3. Možemo onako kako je David to uradio. Prenijeti ova osjećanja, apsolutno onakva kakva jesu, ne glačajući im grube rubove...Bog osobno. Iznijeti ih sve u molitvi i prepustiti Njemu riješiti slučaj. Usput, ovo se slaže sa zaključcima moderne psihijatrije da mi ne možemo dominirati naša osjećajna tako da ih moramo izraziti na odgovarajući način.
Ova posljednja opcija je, kako ja shvaćam, proklinjuće Psalme. Te izlive ljudskih emocija shvatio je Bog kao molitve. Pisac Psalma 137, koji sjedi ljut i nemoćan pored babilonske rijeke, sa harfom obješenom o grančicu vrbe, kome se rugaju («muče» Ps 137:3 PB mg.) pobjednički babilonski vojnici koji su ga zarobili, izazvali su sržbu u njemu, naročito kada su ga pokušali natjerati da otpjeva jednu od pjesama is hrama. (Odpjevaj nam jednu od pjesama Ziona). Kao sto ogorčen čovjek čini, njegove misli su išle od jedne boli do druge. Prisjećamo se kako kada je Babilon izvršio invaziju, Edomiti nisu pomogli svojoj židovskoj braći. (Abdije 11.12) Bodrili su babilonske vojnike, dok su ovi razarali hram, govoreći:»Zbriši ga, zbriši ga, do temelja». I tako u bijesu i gorčini, ovaj Židov se moli u suzama, dok se sjeća Ziona, da se istrijebe svi iz gore Ezabobe. (8:9). Bog je shvatio te gorke riječi kao molitvu i u izvjesnom smislu one će biti ispunjene, jer te su riječi zabilježene u Otkrivenju 18:8,21, i odnose se na ono što će se na kraju dogoditi s Babilonom. Njegova duhovna djeca bit će razbijena o stijenu Krista, kamen Danijela 2:44, po Njegovom povratku. On će razbiti u komade ljude koje je predvodio Babilon i koji su mu se suprostavili.

Ovo čini ove Psalme izazovom za nas, po tome što ona pokazuju kako su naša ranija braća razotkrivala svoju dušu, svoj bijes, svoje sumnje i strahove, svoju radost i veselje također Bogu, koji čuje molitvu, Bogu koji suosjeća s nama, koji suosjeća s našim osjećajima,koji vidi iz nas sve stvari u ljudskom srcu, čak i više kroz Našeg Gospoda Isusa Krista. Moramo se zapitati jesu li naše molitve ove kvalitete, ili smo skliznuli u močvaru osrednjosti, iste standardne fraze, iste stare riječi i time... ili što je još gore, je li možda mislimo da Bog samo vidi i osjeća riječi koje mu govorimo u molitvi, a zanemaruje naša ostala osjećanja i misli? Uviđajući da On vidi i zna sve stvari, izlijmo sve što je u nama pred Njega. Shvatit ćemo da je to predivno ljekovito kada se borimo protiv bijesa i povrijeđenosti.

Naše riječi
Pavao dva puta uvjerava svoje čitaoce da govori istinu i govori je u vidokrugu i prisutnosti Boga (2 Kor. 2:17; 12:19). Činjenica da je Bog sveprisutan kroz Njegov duh, da On postoji, treba nas bar dovesti do toga da budemo iskreni. U danu suda, osuđeni Izrael će znati da je Bopg čuo svaku njihovu riječ; ali ako mi prihvatimo tu činjenicu, to će utjecati na naše riječi. Našim riječima bit ćemo opravdani (Jez 35:12). Razmišljanje o sveznanju Božjem tjera nas da se divimo Njegovoj osjetljivosti na ljudsko ponašanje. Čak je primijetio i govor tijela žena u Iza. 3:16 – i osudio ih zbog načina na koji su hodale. Koliko pažljivo On promatra ljudsko ponašanje! Hana govori Penini da ne zbori tako gordo jer «Gospod je Bog znanja, čak i kada se postupci ne mjere» tj. njima se ne sudi odmah, ali, kasnije sigurno hoće (1 Sam. 2:3).

Zaqto sto Bog vidi i zna apsolutno sve, mi moramo shvatiti da on prepoznaje neizgovorena značenja naših riječi. Jakove riječi pokajanja iz Job 40:5 Bog shvaća kao da Job u stvari proklinje Boga, jer su izgovorene da prikriju Jobova unutrašnja osjećanja da je Bog bio nepravedan prema njemu (Job 40:8). Kada Job koristi iste riječi u Job 42:6, Bog ih prihvaća. Božja sposobnost da sagleda do srži ne samo da treba utjecati ne naše riječi, već i da uzmami u nama iskrenost srca iz riječi koje upotrebljavamo iz obzira prema Bogu. Postoji možda namjerna dvosmislenost u židovskom tekstu Iza. 44:21 «o Izraelu neću te zaboraviti» prevedeno je u RV mg:» Ti zaboraviti me nećeš»: Činjenica da nas Bog nikada ne zaboravlja treba nam biti inspiracija da ne zaboravimo Njega u svakodnevnom životu. Ponašati se kao da Bog ne vidi sve naše postupke, ustvari znači poricati Njegovo postojanje. Babilon pravda svoje ponašanje «nitko me ne vidi....Ja sam i osim mene nema drugog» (Iza. 47:10) Oni su prilagodili jezik Boga sebi, glumili su Boga tako što su mislili da njihove postupke ne vidi neka viša sila. Mi svi imamo užasnu, zastrašujuću sklonost da činimo isto.