Predgovor

Predgovor

Vrijeme je da se suočimo sa problemom alkohola u našoj zajednici. Oko 14 milijuna Amerikanaca ima problema s alkoholom (1) 43% omeričkih obitelji ima člana alkoholičara (2). Kod 10% Amerikanaca na kvalitetu njihovog rada utječe alkohol. Brojke su najmanje dvostruke u Rusiji i drugim djelovima Istočne Evrope. Ako bi bilo koja druga bolest pogodila naciju u tolikoj mjeri u kolikoj to čini alkohol, bilo bi proglašeno izvanredno stanje. Činjenica da smo mi Christadelphian-ci, ne čini nas imunim na ove probleme. To znači da se mnogi Christadelphian-ci bore živjeti sa alkoholičarima koji su im bliski i dragi. Ovo je napisano za njih; nije usmjereno na liječenje alkoholizma samog po sebi!
Ja sam na neki način potpuno nestručan za pisanje ovog. Nikada nisam bio alkoholičar, niti sam imao bilo kakvih problema s alkoholom. Odrastao sam u domu gdje je alkohol bio dostupan i korišten, ali nikada prekomjerno. Živim sa suprugom koja također umjereno koristi alkohol. Proveo sam svoj život živeći i propovjedajući u siromašnijim društvima svijeta, i većinu svog zrelog života proveo sam u bivšem Sovjetskom Savezu. Ovdje imamo najveću pojavu prekomjerne upotrebe alkoholoa u svijetu. Radeći s ljudima, a fokus mog rada uvijek je bio na pojedincu – problem alkohola se stalno pojavljivao. Strašno osjećam teret naročito slavenskog svijeta, a ovdje je kao nigdje drugdje alkohol naše najveće prokletstvo. Vidio sam više nego drugi, makar sa strane, sramotu, bol i ljudsku propast koja se dešava u obiteljima koji moraju živjeti s ovim problemom. Kao rezultat ovoga odlučio sam još 1990. da neću piti alkohol. Čak i tada sam vidio previše štete prouzrokovane pružanjem primjera alkoholičarima u «umjerenom piću». I nije mi bilo teško ispuniti to obećanje. Alkoholičari ne mogu piti umjereno. Oni jednostavno ne smiju piti. Uopće. Imam tako puno dobrih prijatelja kršćana koji su alkoholičari. Moj postupak ljubavi prema njima, u skladu s mojom savješću, bilo je da im kažem: «Slušaj! Ostavi piće. Potpuno. Ja ne pijem uopće. Ja to ne radim tebi iza leđa, kad me ne možeš vidjeti, dok sjedim u nekom samotnom restoranu kraj puta, ili kad djevojka ponudi vino u avionu. Dajem ti svoju rijeć, ja ne pijem. Ja te podržavam. Dakle, nemoj nikada sebi objašnjavati da to možeš raditi «umjereno», jer ja to ne činim»
Ovo je moje osobno shvaćanje Pavlovih riječi o tome da se ne rade stvari koje su dobre prema našoj savjesti, ali mogu dovesti druge do spoticanja. Čini se da je njegova reakcija u Rimljanima i Korićanima da mi ne bi trebali raditi bilo što, privatno ili javno, što bi moglo potaknuti nekog vjernika da se vrati ranijim postupcima koji su bili griješni.
U prvom stoljeću to je bilo obožavanje idola, itd. Za nas, ili bar za mene, pošto živim u Istočnoj Europi, to je alkohol. Dakle, bolje je ne učiniti ništa što bi ohrabrilo nekog vjernika «za koga je Krist umro» da se u ovome okrene unatrag. I to je također moje razumjevanje zapovjedi Starog Zavjeta, da se ne stavlja kamen ispred slijepog, tj. ne učini ništa što će odvesti drugog u pad. Potrebna je «ljubaznost... ljubav iskrena «da» ni u čemu ne dajete spoticanja (2 Kor. 6:3,4)». Čak i na svom vjenčanju, ja sam bio jedini koji nije pio alkohol – čak ni gutljaj, zbog slavlja. Ne kažem ovo da bih se hvalio na bilo koji način. To zaista nije bila nikakva žrtva za mene. Ne zagovaram potpunu apstinenciju, iako je to moj osobni stav (3). To vam govorim jer znam da će mnogi moji alkoholom pogođeni prijatelji i njihove obitelji pročitati ove riječi, a i mnogi drugi. Želim vas podsjetiti odakle ja dolazim. Ovo što pišem nije toliko za alkoholičare, koliko za njihove obitelji i prijatelje. Naročito želim da shvatite da sam vidio, vidio sam... kušnje u kojima ste. I kao i vama i meni je stalo, i zbog toga nisam okusio alkohol 14 godina (osim vina na pričesti) i u molitvi sam napravio sve što čitate.

Duncan Heaster, Riga, Latvia