1.3 Neki Medicinski Aspekti

Alkoholizam je zla propadajuća spirala, kao što prepuštanje bilo kom grijehu postaje. On postaje fizički samouništavajući, naravno. Jetra prerađuje alkohol, dugotrajna upotreba alkohola u velikim količinama rezultira cirozom jetre, ona je oštećena i stvara izrasline. Slabo stanje alkoholičara tada vodi do veće depresije i beznađa, i zbog toga do više pića. Alkohol ulazi u krvotok momentalno i odlazi u mozak, gdje utječe na moždanu koru, dio koji ima veze sa pamćenjem, svješću i procjenom. Odmah uvidjamo moralni aspekt koji postoji u alkoholizmu i pijanstvu. Alkohol deprimira, pa trebate biti svjesni da on stvara mnoge druge probleme u životu alkoholičara, koji ga uzima redovito i u velikim količinama. Zato što alkohol deprimira, alkoholičar će uništiti probleme seksualne prirode, impotenciju i poteškoće u postizanju orgazma. Alkoholom oštećena jetra također uzrokuje hormonalne promjene. Testeron se ne rastvara u jetri kako bi trebalo i to može dovesti do smanjenja muških hormona za 50%. Kod žena oštećena jetra rezultira i nesposobnost da adekvatno pretvara estrogen u estradiol, što utjeće na vlaženje vagine i menstruaciju. Popratne promjene raspoloženja navode alkoholičara da ponekad bude fizički ili verbalno grub onako kako to nikada ne bi pomislio dok je trijezan. Alkohol se rastvara i u vodi, i u masnoći, i zato lako prodire u živčane čelije. Tako loše ponašanje kao posljedica alkohola znači da su obitelj i odnosi povrijeđeni često nepopravljivo. Novac također često postaje problem. Alkoholičar traži velike sume novca za piće, a riskira da izgubi posao zbog toga. Ovaj strah često dominira u obitelji muškarca alkoholičara. Alkoholičar opravdava to što pije tako što krivi obitelj i prijatelje, ponekad dođe do toga da ih izbjegava. «Zato što alkohol sadrži razne kalorije, osoba osjeća da joj je toplo i da je ispunjena i zato zanemaruje hranu. Dolazi do neuhranjenosti» (4), i tako se zao krug propadanja zdravlja nastavlja. Redovni i hranjivi obroci za alkoholičara su jedan od načina da im se pomogne.

I dalje ćemo naglašavati da je alkoholizam uglavnom bolest uma, u tome što alkoholičar nastavlja piti zbog mentalnog sklopa u kome se nalazi i zato je izlječenje povezano sa stvarima duha, uma.

Alkoholičar ne može vjerovati sebi, svojim mislima, osjećanjima ili najboljim namjerama. Oni uvjeravaju sebe da će stvarno popiti samo jedno piće, i neupitno ponovo završe pijani. Čežnja za alkoholom i potreba da se preživi kao aktivni alokoholičar čini ih potpuno samoživima, ljudi postaju samo stvari za manipuliranje da bi se omogućilo alkoholizmu da traje. To je bolest za koju ih um uvjerava da trebaju nastaviti pod svaku cijenu. Čudno, naša kultura je podržala obožavanje samog sebe, laganje da se sklopi poslovna pogodba, smatra se pametnim. Neumjerenost u hrani, oblačenju, materijalnim dobrima, kućama itd. vidi se kao znak uspjeha. Opsjednutost novcem i radoholičarstvom smatra se dijelom divnog kapitalističkog sna. Oslanjanje na neku višu silu, spoznaja sebe samih kao nemoćnih, smatra se slabošću. Laži, opsjednutost samim sobom, ekstremno ponašanje itd. su dijelovi alkoholizma. Istrgnuti se iz alkoholizma dakle znači učiniti nešto protiv-kulturno. Učenje Isusa, pravilno shvaćeno je radikalna, protiv-kulturna stvar, a ovo je gdje «istina Evanđelja» može biti na oštrom rubu prevladavanja alkoholizma.

Kada su ispitani u vezi njihovog ponašanja i zašto su učinili to što jesu, iskreni odgovor je da oni jednostavno ne znaju što se dogodilo. Kada ih obitelj bombardira pitanjima kao: «Jesi li glup?»...»Zar ti nije stalo?»...»Zašto jednostavno ne možes reći ne?», oni uviđaju istinu svega toga ali ih um pretvori i odbacuje to sve. Postaju sve manje dostupni onima oko sebe, npr. Njihovoj djeci. Njihove misli postaju opsjednute nabavljanjem i konzumiranjem alkohola. Njihov posao trpi; mogu izgubiti posao i obitelj. Tako se ciklus produljuje. Njihova osobnost postaje uništena kao i njihovo tijelo. Oni razvijaju tako nisko samopoštovanje da im ovo više nije bitno. Kada konačno izađu iz poricanja i shvate ovo, Biblijskom snažnom naglasku na vrijednosti ljudske osobe mora se dozvoliti da punom snagom pogode alkoholičara.

Kada se napravi test krvi kod alkoholičara, nema uzročnika bolesti prisutnog u krvi, kao što ima kod npr. ovisnika o drogama. Kao i kod bilo koje droge, što više alkohola unese, tijelo razvija veću toleranciju, i više je potrebno da bi se proživjeli raniji momenti smirenosti, opuštenosti, pozitivnih osjećanja itd. Zbog ovog nije nimalo muževno reći:» Mogu pojesti mnogo peciva, a da to na mene uopće ne utječe». Čovjek koji to kaže ima problem, i ide brzo u pravcu tragičnog, jadnog samouništenja. Kako se alkohol stalno unosi u tijelo, velika potreba za njim se razvija i mora biti zadovoljena. To je istinita priča s moralnom porukom našeg reagiranja na redovno sagrješenje. Tu počinje zavist od redovnog unošenja alkohola. Pijenje prestaje biti društveno; alkoholičar počinje piti sam. Na kraju osoba u potpunosti postaje ovisna od alkohola do te mjere da je češće pijana nego trijezna. Kad narkomani ostave većinu droga, čak i heroin, osjećaju jake apstinencijske simptome, ali oni obično nisu opasni za život. S alkoholom je drugačije. Okorjeli alkoholičar koji prestaje odjednom treba to učiniti u odgovarajućoj ustanovi za detoksikaciju s profesionalnim osobljem. Između 8 i 24% takvih alkoholičara, koji odjednom prestanu piti, umiru zbog toga vrlo brzo (5). Oni ubijaju sebe da bi živjeli. Spominjem ovo zbog toga što ne vrijedi grditi takvu osobu:»Prestani momentalno piti, u potpunosti odmah!», naročito ako žive u seoskim područjima daleko od medicinske pomoći. Fizičko sprečavanje takve osobe da ima pristup alkoholu na ovom nivou ovisnosti ravno je ubojstvu. Želite li ih stvarno prisiliti da prestanu piti , morate osigurati profesionalnu pomoć za detoksikaciju. Pomoglo bi svima koji piju u «društvu» da uđu u odjeljenje za detoksikaciju. Vidjet ćete muškarce – muškarce koji su nekada bili sretno oženjeni ili uspješni poslovni ljudi, kako se tresu toliko jako da mogu hodati jedino ako se drže za zid ili ogradu stepeništa, vrišteći dok to čine od nepoznatog straha; žene koje vrište zbog uvjerljivih priviđenja, uvjerenje da nešto puzi po njihovoj koži. To bi moglo biti dovoljno da vas natjera da odlučite da nikada više nećete piti i sigurne da nikada ne ponudite alkohol nekome čiju prošlost i podrijetlo znate. Malo je toga što se može učiniti da se spriječi ova trauma. Kroz to se mora proći. To je ono što čišćenje od alkohola zahtijeva. Nije baš tako lako, dakle, kao inzistiranje da alkoholičar ostavi piće jednom zauvijek «odmah»! Kada bi vaš okorjeli alkoholičar stvarno prestao potpuno i momentalno, rezultat bi za njega (ili nju) bio tako poražavajući i dramatičan da biste se vjerojatno uplašili i poželjeli da imate neku medicinsku pomoć u blizini. Jednostavno, ne biste znali kako se nositi s time. Budite realni u ovome što očekujete od alkoholičara i potražite profesionalnu pomoć.

Genetika

Uočeno je da alkoholizam ima tendenciju da bude nasljedan. Ovo shvaćanje može biti pogrešno primjenjeno tako da alkoholičar opravdava svoj grijeh mišlju da je neminovan; oni su bespomoćne žrtve. Po svojoj prirodi psihologija alkoholizma (a on je u osnovi bolest uma) traži opravdanje. Tako je alkoholičar sklon potegnuti ovaj genetički argument. Ruski alkoholičari mi često govore da je to nešto što ima veze s nečim što je Rusima u krvi. Obitelj alkoholičara treba naravno biti u mogućnosti da istakne da oni nisu alkoholičari. Bog neće tako jako osuditi ponašanje koje je neminovno. Ne postoji tako nešto kao što je neminovni grešnik. Mi nismo samo mehanizmi koje kontroliraju geni. Mi smo svatko od nas stvoreni jedinstveni od Oca da bi On djelovao Svojom specifičnom slavom u nama. Efektivno ateistički svijet nema smisao, ni red, ni svrhu. Ako je alkoholizam u bilo kojem smislu genetički, trebalo bi da neki ljudi piju, a da nikad ne postanu alkoholičari. Ovo je naravno netočno. Ovaj svijet ima malo razumijevanja za našu vezu s daleko većim Božjim planom, u kome svatko od nas ima važan i divan dio. U Kristu, mi smo jedno novo stvorenje (2 Kor. 5:17). Alkoholičaru je potreban novi život, jedna «viša sila» kako to Anonimni Alkoholičari nejasno izražavaju, a ovo je na kraju jedino moguće u Kristu. Tako Pavao može trijumfalno kazati:»A ja više ne živim, nego živi u meni Krist. A što sad živim u tijelu, živim vjerom sina Božjega, kojemu omiljeh, i predade sebe za mene (Gal.2:20). Mi smo u nekom smislu iz Adama i kršteni u Kristu. Mi smo preseljeni iz «kreljevstva ovog svijeta» i dovedeni u «kraljevstvo Sina Božjeg ljubavi». «Zakopavši se s njim krštenjem, u kojem s Njim; ustanite vjerom sile Boga koji ga uskrsnu iz mrtvih» (Kol. 2:12). Živjeti život alkoholičara znači boriti se protiv onoga što Gospod Isus traži i namjerava ostvariti. U tjelesnosti, ne možemo zadovoljiti Boga. Zato je odsječeno u savršenom žrtvovanju Krista, i mi se osobno identificiramo s tim dostignućem kroz krštenje. Teško da ove Pavlove riječi govore da ponovljeno, nastavljeno grešno ponašanje je neminovno i neizlječivo. Nadam se, da je vjernik alkoholičar prekinuo s grijehom. Nadamo se, da je alkoholizam odsječen od njega. Mi moramo «računati da smo odsječeni od grijeha» ako smo kršteni (Rim. 6:11) a uporna pijanstva ne postižu ovo. Istrajući u grijehu, on uništava svoje prijateljstvo, ali ne i svoj važan odnos s Ocem i Sinom. Jednom brat u Kristu, uvijek brat – ili bar koliko je nama dozvoljeno da procijenimo. Zbog svih ovih razloga, ja od sveg srca preporučam obitelji alkoholičara nevjernika da o ovim stvarima govori članu alkoholičaru – da nađu vremena i prostora da objasne ove doktrine, ljepotu ovih stvari, jer u istini, u stvarnosti stvarnog Krista, konkretne nade u Kraljevstvo, nade tvrdoglavog Izraela...samo u tim stvarima nalazi se vrhunska «viša sila» da potpuno transformira jedan život. Zbog toga, ja osobno nisam protiv krštenja priznatog alkoholičara. Zaista, ako su oni došli u fazu priznanja problema i očajnički mole Božju milost da im pomogne u njihovoj nevolji to bi mi se činilo važnim kao dio njihovog procesa izlječenja.Tako mnogo alkoholičara priznaje da pomišlja na Boga u svojim patnjama. Oni gotovo svi govore da vjeruju u Boga i da su voljni osloniti se na Njega. Sve što oni imaju u svojoj svijesti je jedna ideja o Bogu kome nedostaje moć. Tko je On, Njegova istinska osobna stvarnost, tome ih treba podučiti, ili ih ponovo naučiti. On nije neka ideja, neka kulturna tvorevina kojoj nedostaje moć. On je stvarni. On postoji. On je strastveno zainteresiran za živote i sudbine Njegove djece.