Opširnije 3: Istina: Biblijska Analiza

Svi mi tražimo nekog prema kome ćemo biti potpuno iskreni i ranjivi, tko će se prema nama odnositi s milošću, poštovanjem, povjerenjem i razumijevanjem punim ljubavi. Svaki put kad pomislimo da smo našli takvu osobu, a ona nas iznevjeri, mi se dublje zatvaramo u sebe. U tome leži grijeh ogovaranja, prekršenih obećanja i izdaje; i kao zajednica mi se moramo brzo dobro zagledati duboko u sebe da bi vidjeli je li je način na koji postupamo jedni prema drugima taj koji nas vodi bliže Ocu i jedne drugima, ili dublje u sebe same. Zbog naših ponovljenih loših iskustava s ljudima, mi se prepuštamo tako lako površnim, lažnim odnosima. Govorimo o sigurnim temama, ne otkrivajući zaista intimne dijelove naših srca. Neuspjehe ne dijelimo, frustracije ne priznajemo, rane prikrivamo. Žrtvujemo istinu na oltaru očuvanja mira i uglednih društvenih odnosa. To nas vodi u život tihog očaja i usamljenosti u masi koje toliki mnogi osjećaju. Mi u Kristu imamo «istinu» i tražimo da je živimo. Što to znači?

Fraza «istina» koristi se u Svetom pismu kao rezime Božanskog života; jer govoriti istinu i biti iskren prema sebi i Bogu je suština života kako ga je Bog zamislio. Želim demonstrirati ovo: jer prečesto se predpostavlja da zbog toga što poznajemo i vjerujemo u prave postavke Evanđelja mi smo automatski «od istine». Slijedeći ulomci pojašnjavaju dovoljno da se «istina» ne odnosi toliko na intelektualnu čistoću razumijevanja, kolko na ispravan način života. Ako netko razumije Biblijsko tumačenje drugačije od nas, npr. po pitanjima proročanstva to ne znači da je on «napustio istinu», ali ako mi lažemo, onda smo «napustili istinu», upprkos tome što imamo ispravno razumijevanje doktrina Evanđelja.

Griješnici okreću leđa istini (2 Tim. 4:4, Titu 1:14). Oni su lišeni istine (1 Tim. 6:5). Bog je otkrio istinu, ustvari poslao je svoga Sina da je živi, proglasi, ali griješni ljudi su odbili slušati.

Engleski jezik nema glagol «istinit», ali Pavao koristi takav glagol kada podstiče Efežane da «u istini» u ljubavi, trebaju rasti u Kristu u svim stvarima (Ef.4:15). Mi ovo možemo razumjeti kao «govoriti istinu u ljubavi» ali vjerojatno trebamo vidjeti istinu kao kvalitetu postupaka jednako kao i govor. Pavao želi da njegovi preobraćenici žive istinu kao da je i govore. Stvarni duhovni rast nemoguć je jedino u načinu života «u istini». Pavao poziva Korinćane da poste «uz beskvasni kruh iskrenosti i istine», što je po njemu suprotno zlu – ne kao suprotnost pogrešnim interpretacijama Biblijskih ulomaka. U Ps 15:2 pravednost u postupcima uspoređuje se s govorenjem istine u našim srcima.

- Ps. 69:13, 117:2 koriste «istinu» osvrčući se na Božju milost i spasenje. Pokazati milost i spasenje drugima znači biti «istinit» u Biblijskom smislu.
- U jer. 5:1 svakome tko traži «istinu» bit će oprošteno tj. tražiti pokajanje je opraštanje. To istina znači u ovom smislu. Neće jednostavno samo onima koji traže ispravno razumjevanje Biblijskih stihova biti oprošteno.
- U Jer. 9:3, biti «hrabar za istinu» ne znači lagati i obmanjivati svoju braću; ne odnosi se na svađanje s drugima zbog njihovog tumačenja Svetog pisma. Tragično je što takve osobe neki drže «hrabrima za istinu», a to uopće nije Jeremijin kontekst.

Iskren život
«Istina» je jasno povezana s Evanđeljem. Naravno, vrlo je bitno u što mi vjerujemo. Pavao govori o «riječi istine Evanđelja» (Kol. 1:5) i «o istini evanđelja» (Gal. 2:5). On se osvrće na «riječi istine, evanđelja našeg spasenja» (Ef. 1:13). Sasvim je Biblijski što se mi osvrćemo na našu vjeru kao na «istinu», ali jasno je da je istina jedan način da se opiše ili sumira način života koji doktrine istine trebaju izazvati u nama. Tako je «novi čovjek... stvoren u pravednosti i svetosti istine» (Ef. 4:24). Pokoravamo se istini u iskrenoj ljubavi prema našoj braći (1Pet. 1:22), ne samo inelektualnim pristankom na lijepom razgovoru; mi «činimo istinu» kada volimo brata svoga (1 Iv. 1:6); ako je istina u nama, onda mi koračamo u njoj (3 Iv.3). Mi trebamo hodati uspavno prema istini Evanđelja (gal.2:14); istina je uspravno hodanje. Vjerujem da je namjeravano da doktrina istine proizvede jedan istinski način života. Poslanica Efežanima 4:17:21 govori da živjeti jedan tašt i pohlepan život znači ne pokoravati se istini koja je u Kristu. « Poslanica Soulunjanima 2:12 uči da ne vjerovati u isinu znači uživati u nepravednosti. Postoji moralna veza između bilo koje laži i jednog neduhovnog života. Tako je pokajanje priznanje istine (2 Tim. 2:25). Netko može naučiti teoriju o Božjoj istini, ali je nikada ne prepoznati tj. pokajati se i živjeti život istine (2 Tim. 3:7) tj. biti proziran pred Bogom i brutalno iskren prema samom sebi.

Kristova istina
U Ivanovom evanđelju 18:37 Isus je rekao Pilatu u kontekstu Njegove predstojeće smrti da je On došao na ovaj svijet da bude svjedok istini – križ je bio vrhovni svjedok i prizor istine. Tamo nije bila propovijedana neka doktrina; već prije način života do koga su na kraju vodile te doktrine. Poslanica Galaćanima 3:1 protestira kod Galaćana kako su oni mogli ne pokoriti se istini kada im se razapeti Krist tako jasno pokazao, jasno je da je Pavao vidio pokornost istini kao pokornost smislu križa. Postoji jedna snažna paralela u Gal. 4:16: «ja sam tvoj neprijatelj, jer ti govorim istinu... vi ste neprijatelji križa Kristovog». Tako je napravljena paralela između križa i istine (Iv. 17:19); ali naše posvećenje je kroz pročišćenje u krvi Gospoda. Ista riječ je upotrebljena za naše posvećenje kroz tu krv (Heb. 9:13; 10:29, 13:12). Moža se zbog ovog čini da Dan. 8:11,12 opisuje oltar kao «istinu». Križ Kristov je vrhunska istina. Tu vidimo ljudski rod onakav kakav stvarno je; ovdje vidimo stvarni efekt grijeha. Iznad svega, ovdje vidimo slavnu stvarnost činjenice da je jedan Čovjek s našom prirodom prevladao grijeh, i kroz njegovu žrtvu nama stvarno može biti oproštena neistina cijelog našeg grijeha; i ovako imamo jednu stvarnu, konkretnu, definitivnu nadu u život vječni. Isus je rekao istinu ovome svijetu u smislu da je On bezgrešan (Iv. 8:47). U Evanđelju po Ivanu 17:19 također kaže da se on posvećuje, tako da «istina», tj. Njegov savršeni život i smrt, mogu posvetiti nas. To je bilo Njegovo priopćavanje istine ljudima. Nastavljajući u riječi Krista mi ćemo znati istinu (iv.8:31,32) – ne toliko da ćemo steći veće znanstveno obrazovanje, već će naš život oslikavati naše znanje o Kristu koji je «istina». Istina nas oslobađa; Sin nas oslobađa (Iv. 8:32,36). «Istina» je dakle jedan naziv za Isusa. Znanstveno obrazovanje, samo po sebi, ne može nikoga osloboditi grijeha; ali živa prisutnost, primjer i duh života drugog Čovjeka može, i čini to. U Evanđelju po Ivanu 14:6 put, istina i život su paralelni – istina je put života; «istina je u Isusu» (Ef.4:21). Duh života u Kristu oslobađa nas grijeha (Rim. 8:2); ali Gal. 5:1 jednostavno kaže da nas je Krist oslobodio (ista grčka fraza) od grijeha. Čovjek Isus Krist je Njegov «duh života», čovjek i Njegov način života bili su u potpunom skladu. Uvijek su to bili; jer u Njemu riječ je postala tijelo. Postojala je istina u samoj Njegovoj osobi, u tome da su načela Boga istinskoga bili savršeno i potpuno proživljeni u Njuegovoj osobi, u biću.

Samorazgovori
Što ovo sve može značiti u praksi? Svi mi razgovaramo sami sa sobom. Postoji stalni tok samorazgovora koji teče u nama, bez obzira na to je li mi povremeno tiho izgovaramo riječi sebi ili ne. Neki ljudi imaju samorazgovore koji stalno ocrnjuju njihovu samouvjerenost iz dana u dan, iz tjedna u tjedan, iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu. Drugi imaju misli bijesa i zamišljaju loše stvari protiv zla za koje misle da drugi čine. Drugi, pak imaju misli krajnje taštine, raskoši, požude, različitih fantazija i sve to utječe na naše riječi, postupke i na kraju ambicije. «Iz obilja srca, usta govore. Zato, čuvajte svoje srce, jer je ono izvor života» (Izr.4:23). Zbog ovoga nam je rečeno da govorimo istinu u našim srcima. David definitivno misli na nas samorazgovor. Naš samorazgovor je najvjerojatnije neistinit, fantazija i zamišljanje. Budite svijesni, jako svijesni privatnih razgovora koje vodite sami sa sobom. Budite sigurni da je sve ono što govorite sami sebi, čak i ako nije o duhovnim stvarima, makar istinito. Ovdje ova velika tema iste počinje i završava se. U idealnom slučaju, naš samo-razgovor trebao bi biti o Isusu, o Ocu, o stvarima Njegovog Kraljevstva. O bilo čemu što je pravedno, istinito, na dobrom glasu....Naš samorazgovor je blisko povezan s onim što bi Sveto pismo nazvalo vragom – nepresušni izvor pogrešnih sugestija i neduhovnih viđenja, koji, čini se stalno žubore u nama. Vrag – onaj Biblijski je «otac laži» (Iv.8:44). Izgleda da neiskrenost počinje u našim samo-razgovorima. Ja bih čak otišao tako daleko da skoro definiram vraga kao naš osobni samo-razgovor. On je sličan jednom opasnom lavu koji urla; jednoj lukavoj zmiji i nalazi se u svakome od nas. Kontrola samorazgovora je vrlo važna, a Biblijsko vodstvo treba osigurati njegovu istinitost; jer je nedostatak istinitosti korijen svakog grijeha. Vjernički grijeh obično počinje ne kao čin svjesne pobune, već prije kroz jedan složen proces samoopravdanja; za koji pri pokajanju mi shvaćamo da je bio tek izvrtanje značenja riječi u našem samorazgovoru. Zbog toga je istinitost smisao duhovnog života. Poricati da smo ikada bili neiskreni znači poricati da smo ikada griješili. Svi se mi suočavamo s tim problemom. Zbog toga Isusova tvrdnja da je On bio «istina» je bila suprotna tvrdnji da je On bio bezgrešan. Samo ovako je On put u vječni život.