ISUS: BOG SIN ILI SIN BOŽIJI?

ISUS JE JEDINSTVEN

Uopšte nema sumnje da Novi Zavet predstavlja Isusa Hrista kao jednu posebnu ličnost. On daje neverovatne dokaze o izvanrednim moćima u čudima koje izvodi; on daje veoma misaone komentare o ljudskom životu, i veri, i iskrenom verovanju u Boga; a njegove tvrdnje koje se tiču njega samoga, kao jedinog izvora budućeg života, su takve da se niko drugi ne bi usudio da ih izgovori. Njegovi apostoli govore o njemu, nakon njegovog uzašća, kao da se uzdigao do svemoći i autoriteta kao Božija desna ruka. A njegova lična procena, od vitalnog značaja njegove ličnosti ovako je opisana:

„A život je večni u tome da tebe poznaju, tebe, jedinoga istinskog Boga, i onoga koga si ti poslao, Isusa Hrista“ (Jovan, 17:3).

Očigledno, ako se uzdamo u zagrobni život, treba da znamo istinu o ličnosti i značaju Isusa Hrista.

POPULARNO GLEDIŠTE

Danas, većina onih koji uopšte imaju neku predstavu o Isusu, misle o njemu kao o delu Božanstva: kao o Bogu Sinu, koji postoji na nebu od početka vremena sa Bogom Ocem, jednak u moći i autoritetu sa Njim, ali koji dolazi na zemlju da bi bio rođen, kao ljudska beba, od strane device Jevrejke poznate kao Devica Marija; zatim umire na krstu kao znak Božije ljubavi prema čovečanstvu, pre nego što se vrati na nebo da bi zauzeo svoj prethodni uzdignuti položaj. Kako se Sveti Duh takođe smatra delom Božanstva, ovo je „Trojni Bog“ (ili Jedan od Tri), kao što je opisano u Doktrini o Trojstvu. Odnos između te tri Ličnosti – Boga Oca, Boga Sina i Boga Svetoga Duha – shvaćen je na veoma suptilan način od strane učenih teologa koji brane ovu doktrinu, i na jedan mnogo jednostavniji način od većine onih koji to ponešto neodređeno prihvataju.

Mišljenja da „Isus jeste Bog“ drže se na jedan prilično emotivan način mnogi iskreno religiozni ljudi. Svakoga ko ovu formulu ne prihvata bez oklevanja odmah smatraju „jeretikom“ i „nehrišćaninom“. Ovaj kratki rad je jedna molba da se prijateljski i iskreno preispita ova najvažnija tema. Autor i svi oni koji dele njegovo mišljenje, naglasili bi sa apsolutnom iskrenošću, da oni stvarno veruju da Isus jeste bio, i da jeste, bukvalno Sin Božiji. Oni nisu Unitaristi, koji misle da je Isus tek jedan veoma nadmoćan čovek; niti su „usvojitelji“, koji misle da je Bog „usvojio“ Isusa kao Svog duhovnog Sina. Oni veruju da je Isus bio „jedini rođeni Sin“ Božiji onako kako to Stari zavet opisuje.

NIJE U BIBLIJI

Neverovatna je činjenica da ideje sadržane u Doktrini o Trojstvu nisu pronađene u Bibliji. Ovo nije novo otkriće. Poznato je već dugo vremena, još od četvrtog veka naše ere. Većina modernih teologa je to jasno rekla. Na primer, anglikanski teolog J.H.Njuman, koji je pristupio Rimskoj Katoličkoj crkvi 1845, je napisao:

''Doktrine (koje se tiču Oca, Svetog Duha i Sina) nikada nisu bile naučavane prosto iz skripti'' (Arianstvo 4. veka str.50.)

Dr. V.R.Metjuz, dugogodišnji dekan katedrale Svetog Pavla u Londonu, bio je još određeniji:

''...doktrina o Trojstvu... se ne formira u nijednom delu originalne poruke. Sv. Pavle nije znao, i nebi bio sposoban da razume značenje termina koji su upotrebljeni u teološkim formulama s kojima se crkva bez izuzetka slaže'' (Bog u Hristovim mislima i iskustvu, str.180),(Sadašnji autor je podvukao reči u gornjim citatima).

Mnogi iskreni obožavatelji Hrista mogu biti uznemireni običnom tvrdnjom da njegov veliki Apostol Pavle nije znao ništa o Doktrini Svetog Trojstva!

KAKO JE ONDA DOŠLO DO OVOGA?

Da bi odgovorili na ovo pitanje moramo znati kada je do njega došlo? Odgovor je: ne pre 300-400 godina nakon vremena Hrista i njegovih apostola. Zapanjujuća je činjenica da ''rani Crkveni Oci'' - teolozi koji su pisali u periodu od 100-300 god.n.ere – nisu znali ništa o tome, i često su izražavali mišljenja koja su suprotna tome. Za većinu njih nije bilo sumnje da je Isus ''ravnopravan i večan sa Ocem''. On je bio podređen Bogu Ocu svome, i smatran je ''stvorenim Bićem''. Učenja koja danas čine Doktrinu o Svetom Trojstvu bila su odluke nekoliko glavnih Crkvenih Koncila. Ovo su najznačajniji:

325.

nove ere

Prvi glavni Koncil u Nikeji na kome je odlučeno da je Sin od samog početka iste prirode kao Otac

381.

nove ere

Drugi glavni Koncil u Konstantinopolju, odlučio je da će se Sveti Duh slaviti sa Ocem i Sinom

431.

nove ere

Treći glavni Koncil u Efesu, odlučio je da Isus ima dve prirode, i ljudsku i božansku; takođe da je Marija bila ''majka Božija'', nasuprot mišljenju koje je tvrdilo da je bila ''majka Hristova''.

451.

nove ere

Peti glavni Koncil u Chalcedonu, odlučio je da su dve prirode Hrista nastale od samo jedne Osobe i samo jedne volje.

Trajna formulacija Doktrine o Svetom Trojstvu tokom dugog vremenskog perioda jasno se vidi kada se uporede glavni dekreti Crkve:

Apostolski dekret, sasvim sigurno jedan rani dekret iako je njegov tačan datum nepoznat, ovako definiše odnos između Hrista i Boga:

''... Svemogući Bog Otac... Isus Hrist Njegov jedini Sin... začet od Duha Svetoga, rođen od Device Marije...'' Nakon svog vaskrsenja Hrist ''se uzdigao na nebo, i sedi sa desne strane Svemogućeg Boga Oca, odakle će doći da sudi živima i mrtvima..''

Ovo se potpuno slaže sa onim što piše u Bibliji. Ali kasniji dekreti pokazuju mnogo dodataka i jedno drugačije mišljenje.

Nikejski dekret, 325 g.n.ere, proglašava da je Isus Hrist

''jedini začeti Sin Božiji, začet od svoga Oca pre svih svetova... Bog Boga, Sam Bog Samoga Boga, biće istoga svojsta kao i Otac... Duh Sveti sa Ocem i Sinom zajedno se obožavaju i slave...''

Atanasijski dekret, nepoznatog datuma, ali je sigurno postojao odmah posle 500 g.n.ere, još je određeniji:

''Mi obožavamo jednoga Boga u Trojstvu, a Trojstvo u Jedinstvu... postoji jedna Ličnost Oca, druga Sina, a treća Svetoga Duha. Ali Božanska Ličnost Oca, Sina i Svetoga Duha, je jedna; Slava jednaka, Veličanstvenost večna. ''The Father uncreate, the Son uncreate, and the Holy Ghost uncreate...'' Svi su proglašeni večnima, pa ipak oni nisu tri večnosti, već jedna večnost''. Dekret se završava jednom ozbiljnom rečenicom: ''Onaj koji spašen će biti, mora ovako misliti o Trojstvu''.

Novo učenje o Božanstvu dovelo je do mnogo suprotnih mišljenja onih koji tvrde da se drže originalnih verovanja. Rezultat je bila gorka prepirka između crkvenih velikodostojnika duža od jednog veka. Odluke Crkvenih Koncila iz četvrtog i petog veka bile su činovi Crkvenih vlasti odlučnih da potisnu sve pobunjenike. Tako je zvanična Doktrina o Svetom Trojstvu definisana i objavljena, a njeno prihvatanje proglašeno obaveznim.

ŠTA KAŽE BIBLIJA?

Pre nego što se pojavio Isus Hrist, pisanja Starog Zaveta bila su vekovima poštovana od strane naroda Izraela (Jevreja) kao otkriće njihovog Boga koji ih je oslobodio iz Egipta tokom Egzodusa. Kakav su utisak oni stekli o prirodi Boga? Odgovor je jasno dat u sledećem citatu:

''Kako se afirmisala egzistencija Boga, Judaizam se klanja jedinoj stvarnoj osnovnoj ideji o Njemu, koja je prepoznatljiva dogma – jedinstvo Boga. '' O Izraelu čuj: Gospod naš Bog Gospod je jedan''. To je automatski negiranje ideje mnogoboštva u drevnom svetu, koje je numerisano datumima. To je poricanje ideje da postoje dva boga ili dva kreativna izvora egzistencije, jednog dobrog i drugog lošeg. Takođe je to jasna negacija o ideji trojstva. Tri Boga u jednome, koji se ustalio u doktrini hrišćanstva. Za Judaizam ne može biti nikakvog kompromisa u vezi fundamentalnog koncepta o samo jednom Bogu, koji je ultimativni kreativni izvor života i smrti, svih elemenata prirode i istorije i snage iza svih sila , fizičkih, psihičkih i duhovnih (C. Pearl i R Brookes, Priručnik o Jevrejskoj spoznaji, str.96-97

Do dana današnjeg ortodoksna Doktrina o Svetom Trojstvu ostala je velika prepreka za svakog Jevreja koji se zanima za hrišćansku religiju.

U sadašnjim vremenima nejasnih ideja moramo se podsetiti da je Stari Zavet koji posedujemo ona ista zbirka zapisa koja je u Isusovo vreme poštovana kao reč Božija. Sam Isus opisao ih je kao ''zakon, psalme i proroke'' i rekao da su u njima proročanstva o njemu. U Psalmu 2 :7,8 piše:

''Gospod mi reče: ''Ti si sin moj, ja te danas rodih! Traži u mene i daću ti narode u nasleđe i krajeve zemlje tebi u državu.''

Dolazimo do nekih jasnih zaključaka: Bog je posvetio jednoga koji će vladati za Njega (''moj Kralj'') nad svim narodima sveta. Ali on je Sin Božiji, jer je bio ''začet''. Vladar nije Bog; on je Sin Božiji; i on je počeo da postoji onog dana kada je ''začet''. Kao i svim sinovima, njemu prethodi njegov Otac. Celo ovo opšte učenje sabrano je u prvom stihu Novog Zaveta:

''Knjiga (korena) rođenja Isusa Hrista, sina Davidova, sina Avramova'' (Mat.1:1)

Sad kad se ovaj ''Sin'' prvi put pojavio među ljudima, kako on vidi sebe? Nema nedoumica oko odgovora: Isus uvek govori o sebi kao o podređenom Ocu, kako zavisi od Njega u svemu što zna i u celom svom radu. Evo nekoliko njegovih izjava:

''Sin ne može ništa činiti sam od sebe, nego on čini ono što vidi da Otac čini'' (Jovan 5:19).

''Moja nauka nije moja, nego onoga koji me posla'' (7:16).

''Jer je Otac moj veći od mene'' (14:28).

Kada ga Jevreji optuže da „sam od sebe pravi Boga“, on poriče te optužbe i kaže, „ja sam Sin Božiji“ (Jovan, 10:34-36). On čak odbija da ga nazivaju „dobrim“. Kada mu se obraćaju sa „dobri gospodaru“, on odgovara:

„Što me zoveš dobrim? Niko nije dobar osim jedinoga Boga“ (Marko, 10:18).

U svom velikom proročanstvu koje je izgovorio kratko pre razapinjanja, Isus govori o svom ponovnom dolasku na zemlju da vlada:

„Tada će se videti Sin čovečiji dolaziti na oblacima sa silom i slavom velikom. A o danu tome ili o času niko ne zna, ni anđeli koji su na nebesima, ni Sin, nego Otac sam.'' (Marko, 13:26,32).

Kada je vaskrsao iz groba, ovo je bila njegova poruka učenicima:

„idi k braći mojoj, i reci im da se uzdižem k Ocu svome i Ocu vašemu, i Bogu svomu i Bogu vašemu“ (Jovan, 20:17).

Nema nikakve sumnje o tome kakav je Isusov stav: u svemu je Otac bio nadmoćan; Sin je zavisio od Njega.

TVRDNJA

Ponekad se tvrdi da se citati koje smo naveli odnose na Isusa „u vreme dok je bio živ“, kao čovek, i ne mogu se odnositi na njega u njegovom uznesenom stanju. Hajde da pogledamo šta kaže Sveto pismo. Došlo je vreme kad je Isus ustao iz mrtvih; njegova smrtna priroda promenjena je u besmrtnost; i on se uzdigao na nebo, da sedi tamo na počasnom mestu sa Očeve desne strane:

„ponizio je sam sebe, ostajući poslušan do same smrti...Zato Bog njega i uzvisi, i dade mu ime koje je nad svakim imenom, da se na ime Isusovo prekloni svako koleno na nebu, na zemlji i pod zemljom, i svaki jezik da prizna da je Isus Hristos Gospod na slavu Boga Oca “ (Filipiljanima 2:8-11)

Uzdizanje Isusa na počasno mesto na nebu delo je Oca. On je taj koji treba da bude slavljen. Svi odlučujući događaji u Hristovom životu pripisani su Bogu Ocu. Bog je taj koji je od Isusa stvorio „i Gospoda i Hrista“, i koji ga je postavio „da bude Sudija živima i mrtvima“ (Dela 2:36, 10:42).

Mnogo puta apostoli pominju Boga i Isusa u njihovom sadašnjem odnosu na nebesima. Evo kako oni to čine:

„Milost vama i mir od Boga, Oca našega, i Gospoda Isusa Hrista“ (Rimljanima 1:7).

Ova precizna formulacija ponovljena je mnogo puta u poslanicama. U Efežanima glasi:

„Blagosloven Bog, Otac Gospoda našega Isusa Hrista“ (1:3,uporedi i 17).

Kad god se aludira na Boga i Isusa na nebesima, oni su uvek predstavljeni kao dve odvojene Ličnosti, i prednost se uvek daje Ocu.

Posebno je zanimljiva Knjiga Otkrivenja, data preko Apostola Jovana, i koja gotovo sigurno potiče iz oko 90. god.n.ere ili nešto kasnije. U njoj su primeri vaskrslog i uzdignutog samog Gospoda koji govore direktno o njegovom odnosu sa Bogom Ocem. Pogledajte kako se nastavlja njegovo otkrovenje:

„Otkrivenje Isusa Hrista, koje dade njemu Bog da pokaže služiteljima svojim šta će uskoro da se zbude...“ (Otkrivenje 1:1).

U ranim poglavljima Isus se obraća direktno ka „sedam crkava koje su u Aziji“ (stih 4) i pominje viša puta Boga svoga Oca:

„Koji pobedi...priznaću ime njegovo pred Ocem svojim i pred anđelima njegovim“(3:5, pogledajte takođe stihove 12,21).

Ovo su reči samoga Hrista; one su izgovorene oko 60 godina nakon što se on uzdigao na nebesa i zauzeo svoje počasno mesto Bogu sa desne strane. Zato oni opisuju njegov odnos sa Bogom u njegovom sadašnjem stanju slave. Njihov opšti smisao je jasan: Bog Otac je taj koji ima vrhunski autoritet; On je taj koji daruje otkriće Sinu Njegovom; Njegov je presto koji Sin deli; i On je taj koga Sin priznaje kao „mog Boga“. Nema nikakvog nagoveštaja „su- jednakosti“ u ovim veoma značajnim rečenicama.

Ali najupečatljiviji komentar o relativnom autoritetu Boga Oca i Njegovog Sina nalazi se u opisu Apostola Pavla o vladavini Hrista u 1 Korinćanima 15:

„Onda će doći kraj, kada (Hrist) preda kraljevstvo onome koji je Bog i otac...A kad mu (Bog) sve pokori, onda će se i sam Sin (Hrist) pokoriti onome koji mu sve pokori, da Bog bude sve u svima “ (stihovi 24-28).

Pravo razumevanje relativnog autoriteta Oca i Sina ne može biti jasnije. Na vrhuncu Očeve namere prema narodima na zemlji, Sin će vratiti vrhovni autoritet Ocu. Hajde da trezveno pogledamo šta to znači. Isus je sada na nebesima već skoro 2000 godina. On će se vratiti i vladati na zemlji 1000 godina (Otkrivenje 20:4). Kada on na kraju svoje vladavine preda Kraljevstvo Ocu, slavljenje Sina u besmrtnosti biće oko 3000 godina dugo! Pa ipak će on predati Kraljevstvo Ocu! Podređenost slavljenog Sina Bogu Ocu nije mogla biti jasnije izražena. Jer Bog Otac je taj koji će, na kraju, biti „sve u svimu“.

POREKLO SINA

Kako je Isus postao objašnjeno je jednostavnim rečima u Jevanđelju po Luki. Mariji, bogobojaznoj devici Izraela, i samoj, potomku Kralja Davida, javio se anđeo sa jednom veoma značajnom porukom:

„Zdravo, milosti puna! Gospod je s tobom...zatrudnećeš i rodićeš sina i nadenućeš mu ime Isus. On će biti veliki i nazvaće se sin Najvišega, i daće mu Gospod, Bog presto Davida...i kraljevstvo njegovo neće kraja imati.“ (Luka 1:28-33).

Zastanimo na trenutak da bi shvatili ogromno iznenađenje a zatim ushićenje koje su ove reči mogle izazvati u njoj. Jedan potomak (sin) Davida biće sredstvo povratka slave Kraljevstva Izraela, i pomirenja Izraela sa Bogom. Ovo je bio dugo iščekivani Mesija, i ona će uistinu biti njegova majka. Njeno dete će vladati na prestolu Davidovom!

A onda – iznenađenje. Iako je Marija bila zaručena za bogobojaznog Izraelca po imenu Josip, oni još uvek nisu bili venčani, a nije bilo sumnje da će se dete roditi pre nego što se to dogodi. Kako će onda, Marija pita anđela, ovo obećanje moći biti ispunjeno? Anđeo je veoma jasan u svom odgovoru:

„Duh Sveti doći će na te, i sila Najvišega oseniće te. Zato i sveto dete koje će se od tebe roditi nazvaće se sin Božiji“ (stih 35).

Da bi slika bila potpuna, Jevanđelje po Mateju predstavlja nam ovu činjenicu kako se ona pojavila Josipu, njenom budućem mužu. Pre nego što su oni bili venčani, Marija je bila „noseća sa detetom Duha Svetoga“. Bilo bi potpuno opravdano da je Josip odbio da se venča sa njom. Ali je anđeo imao za njega jednu poruku od Boga:

„Josife sine Davidov, ne boj se uzeti Marije, žene svoje, jer ono što se u njoj začelo od Duha je Svetoga. Ona će roditi sina i ti ćeš mu nadenuti ime Isus; on je onaj koji će izbaviti narod svoj od greha njegovih.“ (Matej 1:20-21).

Iz ovoga će Josip shvatiti da će ovo dete biti Mesija. Cela epizoda završava se ovom Matejevom izjavom:

„To je sve bilo da se ispuni ono što je Gospod javio preko proroka (spominjući Isaijino proročanstvo od pre 700 godina) koji reče:''Gle, devica će zatrudneti, i rodiće sina, i njemu će se nadenuti ime Emanuil'' , koji znači s nama je Bog'' (stihovi 22-23).

Ove božanske poruke Mariji i Josipu sadržale su najznačajniju vest. Rodiće se jedno dete veličanstvene sudbine, jer ne samo da će on vladati na Davidovom prestolu zauvek, već će on takođe „spasiti svoj narod njihovih grehova“. Ali je poreklo deteta jasno naglašeno. Marija će biti majka, ali Josip neće biti otac. Dete će biti začeto jer će „sila Najvišega“, „Duh Sveti“, opštiti sa Marijom da bi se čudo dogodilo. I tako „će devica začeti“ i njen sin će biti nazvan „Sinom Božijim“. Ovo je jasno Biblijsko učenje o Devičanskom Rođenju Hrista.

ISUS, SIN ČOVEČIJI

Ponekad se sa oklevanjem prihvata činjenica da je Isus, Sin Božiji, bio u potpunosti pripadnik ljudske rase. Neki ljudi misle da razmišljanje o njemu kao o nekome ko deli našu prirodu sa svim njenim slabostima jeste degradacija njega, i bacanje sumnje na njegovu bezgrešnost.

Ovde se ponovo moramo vratiti dokazima iz Biblije. Već smo videli jasno svedočenje o njegovom poreklu i rođenju: sin Božiji, ali takođe i sin Marijin. Apostol Pavle, u poruci Galaćanima, ovako piše:

„A kad se navršiše vremena, posla Bog Sina svog, koji je rođen od žene i rođen pod zakonom“ (4:4).

„Rođen pod zakonom“ znači da je bio muškarac Izraelac, koji živi po zakonima Mojsijevim. Pavle nam kaže zašto: „da može otkupiti one koji su pod zakonom“ (stih 5). Jevreji su živeli po jednom zakonu koji ih je osuđivao jer nisu mogli bez sagrešenja. Isus je rođen kao jedan od njih, tako da ih može u potpunosti predstavljati u svom radu na iskupljenju.

Poslanica Jevrejima opisuje kako je Isus morao postati „savršen kroz patnje“, da bi mogao biti „autor spasenja“ za one koji će biti sinovi (i kćeri) Boga. Zbog ovoga „on koji posvećuje (Isus) i oni koji su posvećeni (vernici) su svi jedno“; to jest, iste su prirode. Ovo je sledeće o čemu on govori, pominjući ovog puta sinove i kćeri kao „decu“:

„I kako su deca sudeonici puti i krvi, tako i on sudelova u tome... “ (Jevrejima 2:10-14).

Ovo je jasna izjava o tome kako je priroda Hristova bila potpuno ista kao i njegove sabraće, „od krvi i mesa“. Pisac nastavlja da bi nam objasnio zašto je moralo tako biti:

„Zato je trebao u svemu da bude napravljen sličan braći svojoj, da bi bio milosrdan i veran prvosveštenik pred Bogom, da bi izvršio službu očišćenja greha naroda“ (stihovi 17-18).

Ukratko, Isus, da bi obavio svoj veliki posao žrtvovanja za grehe, je morao biti iste prirode kao i oni koje je došao da spase; a da bi bio milosrdni visoki sveštenik, on je morao imati iskustva svih njihovih iskušenja. Ovo je jasno rečeno u poglavlju 4, stih 15:

„Nemamo prvosveštenika koji nam naše slabosti ne može oprostiti, nego koji je u svačemu iskušavan kao i mi, a bez greha“

Postoji, međutim, veliko oklevanje da se prihvati ideja da je Isus bukvalno podneo sva iskušenja koja mi podnosimo. Neki misle da razmišljati o njemu kako bukvalno oseća iskušenje – to jest, poriv da počini greh – znači uprljati ga i učiniti ga manjim od bezgrešnog. Ovo je, međutim, jedna velika greška. Ogromna istina utelovljena je u živom iskustvu i u smrti Hrista, i moramo se sada tome okrenuti.

ZAŠTO JE SIN BOŽIJI ROĐEN NA OVAJ NAČIN?

Koja je bila namera Božija kada je doveo Svog Sina na ovaj svet na ovaj način? Sledeće rečenice će to razjasniti:

„ti ćeš mu nadnuti ime Isus; on je onaj koji će izbaviti narod svoj od greha njegovih“ (Matej 1:21).

„Gle, jagnje Božije, koje uzima greh sveta!“ (Jovan 1:29).

„Bog pokazuje svoju ljubav k nama u tome što Hristos, još kad bejasmo grešnici umre za nas... Jer ako smo – kad smo neprijatelji bili – pomireni s Bogom smrću Sina njegova, tim pre ćemo sad, pošto smo pomireni, spasti se življenjem njegovim“ (Rimljani 5:8-10).

Jasna poruka koja proističe iz ovih rečenica je da je rad Isusov, vođen dobrom rukom Boga Oca njegovoga, trebao biti jedna žrtva da bi se uklonio greh, da bi muškarci i žene mogli biti spašeni i sa Bogom pomireni. Ovo je veliki rad iskupljenja u Hristu. Nama je potrebno iskupljenje; nama je potrebno „spasenje“, kako to naziva Biblija. Jer u suprotnom je naša situacija baš kao što je Apostol Pavle rekao Efežanima da je njihova bila, kad još nisu poznavali Jevanđelje:

„Da ste u ono vreme bili bez Hrista, isključeni iz prava Izraeljevih građana, strani savezima obećanja, bez nade i bez Boga u svetu“ (2:12).

Kakva poražavajuća presuda! Pa ipak, to je i naš slučaj takođe – „bez nade“, osim Božijeg rada u Hristu. Zbog toga Jevanđelje Hristovo nije neki prijatni „neobavezni dodatak“, već neophodna nužnost ako mislimo da izbegnemo sudbinu večne smrti.

VAŽNO DELO HRISTA

Tako dolazimo do „problema“ (ako ga možemo tako nazvati) koji se morao rešiti. Čovečanstvo se ne može spasiti posledica greha, a to je smrt. Pa ipak Bog je „nevoljan da bilo ko umre“; u stvari On želi „da sve ljudi budu spašeni“ (2Petar 3:9, 1Timotije 2:4). Pa ipak on ne može prevideti greh, jer bi to značilo da se odriče Svog prava autoriteta na zemlji. Dakle, greh mora biti prepoznat, osuđen, i pobeđen na takav način da svi muškarci i žene čestitih, iskrenih srca mogu uvideti pouku, sami shvatiti njenu istinitost. Muškarcima i ženama potreban je Izbavitelj koji sam ostvaruje, umesto njih, ono što su oni u svojoj slabosti nemoćni da učine.

Tako Bog pokazuje Svog Jedinog Sina, začetog snagom Duha Svetoga, pa ipak u potpunosti jednog člana ljudske rase. Taj Sin doživljava sva iskušenja ljudske rase, ali ih odlučno odbija, i bira da sprovede, ne svoju sopstvenu volju, već volju Oca. Važno je za nas da shvatimo da je Isus doneo ovu odluku u potpunosti svojoj voljom. Njega na to nije prisilio Bog, niti je za to neminovno imao predispozicije dobijene od neke ranije postojeće svesti na nebesima. Kao što Poslanica Jevrejima to kaže:

„Pravdu si ljubio i mrzeo zlobu; zato i pomaza te, Bože, Bog tvoj uljem radosti većma od drugova tvojih“(1:9).

Tako je, predstavljajući ljudsku rasu, Hrist pobedio greh u upravo onoj prirodi, krvi i mesu, gde je ranije greh trijumfovao; preobratio je prvobitni poraz koji je odveo do pada, i, kako je sam bio bezgrešan, mogao je biti žrtvovan za greh. Njegova smrt na Krstu bila je ublažavanje za ljudski greh. Tako je Bog, podržavši Svoju ispravnost time što je osudio greh, mogao sada u obilju Svoje ljubavi i milosti, da proširi oprost grehova i pomirenje sa Njim na sve one koji će priznati Njegov rad u Hristu.

Da je Isus, kao deo Božanstva, već postojao na nebesima, neminovno je da bi bio duboko pod uticajem tog saznanja tokom svog života kao „Isus Nazarećanin“. On bi znao da su njegovo slavno vaskrsenje i uspenje sigurne stvari. On ne bi morao, niti bi mogao, namerno i dobrovoljno da izabere da se pokori Bogu pred najvećim prirodnim pritiscima da bi mu udovoljio. Njegova velika pobeda nad grehom, kao jednog predstavnika ljudske rase, ne bi bila moguća i neophodno ublažavanje greha ne bi bilo ostvareno.

Shvatanje istine o prirodi i iskustvu Isusa „u danima njegovog ljudskog obličja“ apsolutno je neophodno da bi smo shvatili Božiji rad u njegovom iskupljenju.

DUH SVETI

Doktrina o „Bogu Duhu Svetome“ ušla je veoma kasno u Svetotrojstvenu teologiju četvrtog i petog veka. On je bio poslednji, nakon Oca i Sina, koji je bio proglašen „Bogom“. Verovanje Apostola ne zna ništa o tome; i njegovo pojavljivanje u Nikejskim i Atanasijanskim verovanjima ostavlja, prema nekim mišljenjima, utisak da je „naknadna ideja“.

Biblijsko predstavljanje Duha Svetoga je veoma različito. Ono je moć i uticaj kojim Bog ostvaruje svoje ciljeve. U početku „duh Božiji kretao se nad licem voda“, i kao rezultat toga došlo je do različitih činova Stvaranja. Sva živa stvorenja, čovek i životinje, kažu autori Psalma, zavise od Boga:

„Odvraćaš li lice svoje, smetu se; uzmeš li im dah, ginu, i u prah se svoj vraćaju. Pošalješ dah svoj, i ona postaju, i ti zemlji lice ponavljaš.“ (Psalmi 104:29-30).

Duhom Svojim On ih održava u životu.

Stari proroci govorili su o porukama od Boga, ne zato što su oni to izmišljali, već zato što su oni bili „sveti ljudi Božiji, nadahnuti Duhom Svetim“ (2Petar 1:21). Sam Isus izvodio je svoja velika čuda i govorio reči o životu, jer „ Bog pomaza Duhom Svetim i silom Isusa“ (Acts 10:38).

Nigde opisi postupaka Duha Svetoga ne kažu da njega treba smatrati jednom osobom. (Za opširnije razmatranje, pogledati posebnu knjižicu, Duh Sveti ).

PREGLED NEKIH ODLOMAKA IZ BIBLIJE

Ali zar neki odlomci iz Novog Zaveta ne sugerišu da je Isus pre- postojao na nebesima, i da je sišao sa nebesa, kao što tvrdi Doktrina o Trojstvu?

Ima, istina, nekoliko odlomaka koje često koriste oni koji zastupaju ovakva gledišta. Zapanjujuća je činjenica da njih jeste tako malo – jedva par desetina njih od neke važnosti. Ovako kratak rad može samo pokušati da dotakne neke od njih, ali dovoljno da nagovesti kako oni mogu biti shvaćeni u skladu sa ostatkom Svetog Pisma.

1. „Da načinimo čoveka po obličiju i po prilici našoj...“ (Postanje 1:26).

Ovo je jedan od retkih odlomaka iz Starog Zaveta koji se ponekad navodi da podrži doktrinu o Trojstvu. Zapanjujuća je činjenica, međutim, da Jevreji, koji su primili rukopis Starog Zaveta na njihovom vlastitom jeziku, Hebrejskom, nikada nisu izvukli nikakve Trojstvostvene ideje iz njega, već u stvari tačno suprotno – čvrsto su verovali u Jednog Boga. Doktrina o Trojstvu oduvek je bila ogromna prepreka za svakog Jevreja koji je razmatrao doktrine Crkve.

„Bog“ u gornjem citatu je elohim, reč u množini po svom obliku, ali koja može da se posmatra i kao jednina i kao množina. Najčešće se koristi za Samog Boga, ali ponekad za one koji rade umesto Njega sa Njegovim autoritetom. Tako se ta reč koristi za sudije Izraela, jer su oni bili imenovani da objavljuju presude u Njegovo Ime; „...“ (R.V. margina, Egzodus 22:28). U Psalmu 82 vladari naroda nazvani su elohim (stihovi 1,6), pa ipak, jer su „sudili nepravedno“ (stih 2), oni će „umreti kao ljudi“ (stih 7). U Psalmu 8, za čoveka se kaže da je stvoren „kao malo niži od anđela (elohim)“ (stih 5; citirano u Jevrejima 2:7).

U skladu sa ovom upotrebom, gore- navedeni citati iz Postanja najbolje se razumeju u vezi anđela. Naravno, nigde nema jasnog pominjanja Trojstva ni u jednom slučaju. Iako su delovi ovih stihova citirani u Novom Zavetu, nikada im nije dat Trojstvostveni smisao, niti se ovaj odlomak obično koristi u raspravama o ovoj temi u ranim vekovima.

2.“U početku beše Reč...“ (Jovan 1:1).

Ovde je veoma važno da se shvati u kom smislu Apostol Jovan koristi grčki izraz logos (reč). Danas se uglavnom svi slažu da objašnjenje ne treba tražiti u idejama grčkih filozofa toga vremena, već u jevrejskom tumačenju Starog Zaveta Svetog pisma.

U jevrejskom verskom mišljenju i pisanju Reč i Mudrost bile su primenjivane na Samoga Boga. U Poslovicama poglavlje 8 postoji jedan izvanredan odlomak o „mudrosti“:

„Ja sam razum i moja je sila...ja sam razum...prvencem me Gospod dela svojih stvori, još pre dela svojih najiskonijih. Pre vekova ja sam postavljena, u prvom početku, pre postanja zemlje...kada je nebo utvrđivao, tu sam i ja bila.“ (stihovi 12, 14, 22-23, 27).

I kao dodatak tome, ova izjava:

„Nebesa se rečju Gospodnjom stvoriše...“ (Psalmi 33:6).

U grčkoj (Septaginti) verziji ovog Psalma, „reč“ je logos. U Aramejskim komentarima tog vremena Memra (reč) je korišćena kao jedno ime za Boga.

Pošto je logos bila u tadašnjoj upotrebi u grčkoj filozofiji njegovog vremena, Jovan je morao da joj da istinski smisao Biblijskog otkrića. Tako logos, prvo jedna misao začeta u umu, zatim ostvarena u delu, označava mudrost Boga izraženu u Njegovoj svrsi. Reč tako predstavlja um Boga. Zbog toga „Reč bejaše Bog“, ili kako to stoji u Novoj engleskoj Bibliji: „što bejaše Bog Reč bejaše“ – istinski značaj Boga je Njegov um i Njegova volja.

Tako „Reč postade put“ (Jovan 1:14) i Isus, Sin Božiji, je bio rođen. Ovo nije „inkarnirani Sin“, već „inkarnirana Reč“. Sasvim je nelogično pretpostaviti pre- postojanje „Boga Sina“ prvo, a onda tumačiti Jovanovu „Reč“ u tom smislu. Kao što smo pokušali pokazati, Biblijsko učenje ne pruža utemeljenje nijednoj takvoj doktrini.

3. “Jer ja siđoh s neba, ne da činim svoju volju, nego volju onoga koji me posla“ (Jovan 6:38).

U kom smislu je Isus „sišao sa nebesa“? Priča o njegovom rođenju kaže nam da je on postao tako što je „Duh Sveti (moć Najvišeg) došao“ Mariji njegovoj majci. Rođen je kao rezultat direktnog uplitanja Božijeg Duha Svetoga. U jednom jedinstvenom smislu samo on među ljudskom rasom mogao je da kaže da je „došao sa nebesa“.

Rezultat ovog nebeskog uplitanja bio je da je on mogao ukazati na veliku razliku između njega i Jevreja koji su odbijali njegova prava. Apostol Jakov daje nam jedan vredan ključ, kada kaže da postoje dve mudrosti: jedna koja pripada zemlji, senzualna i đavolska; druga „odgore“, miroljubiva, čista i pravedna (3:14-18). Prva je prirodno razmišljanje ljudskoga uma, koja ispunjava svoje sopstvene želje; druga je um i razmišljanje Boga. Isus jasno kaže je on došao „ne da činim svoju volju“ (da sledi svoje sopstvene prirodne želje) već „nego volju onoga koji me posla“ (mudrost odgore). Tako on može reći Jevrejima:

„Vi ste od dole , ja sam od gore“ (Jovan 8:23);

„Ko vide mene, vide Oca“ (14:9).

Ne da su Isus i Bog bili ista osoba; već je Sin savršeno odslikavao um i mudrost Oca.

4.“sad proslavi ti mene, Oče, kod sebe samoga, slavom koju imadoh kod tebe pre nego svet postade...jer si ti mene ljubio pre postanja sveta“ (Jovan, 17:5, 24).

Ovde je naša poteškoća da shvatimo kako je Isus mogao biti poštovan i voljen od Oca pre nego što je stvarno postojao kao jedna nezavisna osoba. Problem se u stvari javlja zbog našeg ograničenog poimanja vremena.

Za nas je proticanje vremena kao jedna linija. Odvojeni događaji su jasne tačke na toj liniji. Ako bismo trebali pokazati relativna mesta u vremenu Abrahama, Mojsija, Davida, Danijela, Hrista i apostola, dobili bismo nešto nalik ovome;

Abraham

1800 p.n.e.

Mojsije

1400 p.n.e.

David

1000 p.n.e.

Danijel

600 p.n.e.

Hrist

P.n.e/ N.e.

Apostoli

50. god.n.e.

Redosled pojavljivanja se neminovno javlja. Mi ne možemo zamisliti njihovo mesto u istoriji na neki drugi način. Ali ovo je zbog naših ograničenih umova. Mi ne posedujemo neku svest o dalekoj prošlosti; a uopšte nikakvu o budućnosti.

Ali Božiji um nije podložan ovim ograničenjima. Njegov um je beskonačan u svojoj moći. On je podjednako sposoban da bude svestan prošlih situacija, ili budućih, kao što je svestan sadašnjih. Tako mi ne možemo predstaviti Božansko iskustvo vremena jednom linijom. Ono više mora biti nalik sledećem dijagramu.

Sada shvatamo da Mojsije nije postojao pre Avrama, i da je David živeo oko četiri veka pre Danijela. Ali u našem dijagramu Bog je centar luka; On je na istoj udaljenosti od svih njih. Naša „udaljenost“ predstavlja Božiju beskonačnu svest. On je podjednako bio „svestan“ kakva će osoba biti svaki od njih, davno pre nego što su oni rođeni. On ih je mogao vizualizovati, i proročki govoriti o njima. Tako je dakle Otac znao kakva će osoba Sin biti pre nego što je on stvarno rođen i počeo da postoji kao jedinka. Mogao je planirati šta će na kraju ostvariti kroz njega. Mogao je „slaviti“ i „voleti“ unapred Svog Sina, „jedino- začetog od Oca“.

Kao što je Apostol Pavle rekao:

„(Hrist) koji bi određen još pre postanja sveta, a javi se u poslednja vremena, vas radi“ (1Petar 1:20). (Mnogi prevodi ovde koriste različite izraze za istu reč „unapred poznati“, ''predviđen'' i sl.)

Isto je i obraćanje Isusa Jevrejima:

„Avram, otac vaš, bio je radostan što će videti dan moj, i on ga vide, i obradova se...ja sam od pre nego što je Avram postao.“ (Jovan 8:56-58).

Avram se, nakon što je dobio obećanja, radovao dolasku Jednoga u kome „će sve porodice na zemlji biti blagoslovene“ (Postanje 12:3). Isus je znao da je on taj Jedan, da čak i ispred Avrama ima prednost u svrsi Božijoj.

5.“On je obličije Boga nevidljivoga, prvorođeni u celom stvorenju. Jer je u njemu stvoreno... On je ispred svega, i sve je u njemu. On je glava Crkve, (zajednice vernika) on, koji je početak i prvorođeni iz mrtvih, da bude u svemu prvi“ (Kološanima 1:15-19)

Princip Božijeg znanja unapred predstavljen u poslednjem delu je od velike pomoći za razumevanje ovog dela. Ovde Apostol Pavle jako naglašava dominantan položaj Hrista u Božijoj svrsi prema svetu.

U kom je smislu Isus bio „lik Boga“? Pavlove reči Korinćanima objašnjavaju:

„(Hrist) koji je lik Boga nevidljivoga... Jer Bog koji reče da iz tame zasvetli svetlost, zasvetli u srcima našim, da bi poznanje slave Božje zablistalo u licu Isusa Hrista “ (2. Korinćanima 4:4-6).

Tako je Hrist „lik Boga“ jer je pružao „svetlost poznanja slave Božije“ na svom licu , to jest u svojoj ličnosti. Slava Božija ovde nije neko blještavo svetlo ili čudesna moć, već sama osoba Boga Samoga u Njegovoj svetosti, Njegovoj istini i Njegovoj milosti. Ovu ličnost Isus je savršeno odslikavao, kao što kaže Jovan:

„mi gledasmo slavu njezinu,(slavu Božiju) punu milosti i istine“ (Jovan 1:14).

Isus je, dakle, bio lik Boga; ne kao neka fizička kopija, već kao odraz Duha Oca svojega, u milosti i istini.

On je ovde nazvan „prvorođenim od svih stvorenja“. Titula „prvorođenog“ pripisuje mu se dva puta u Novom Zavetu jer je on bio prvi pripadnik ljudske rase koji se iz mrtvih uzdigao u besmrtnost:

„Hrist... prvorođeni iz mrtvih“ (Otkrivenje 1:5).

„Hrist... uskrsnuvši kao prvi iz mrtvih...“ (Acts 26:23).

„Hrist ... prvorođeni među mnogom braćom“ (Rimljani 8:29).

Isus je postao prvi od novih stvorenja besmrtnih bića; sadašnji vernici u Hrista su „naslednici“ sa njim istoga obećanja“ (Rimljani 8:17).

6.“imajući među sobom one osećaje koji behu u Isusu Hristu, koji postojeći u obličju Božijemu, nije smatrao kao plen koji se grabi biti jednak s Bogom nego je sam sebe svlačio, uzevši obličje sluge, postavši kao i drugi ljudi i pokazavši se kao čovek, ponizio je sam sebe, ostajući poslušan do same smrti, i to do smrti na krstu“ (Filipljanima2:5-8)

O opštoj nameri Apostola Pavla u ovom odlomku ne može biti nikakve sumnje: sledbenici Hristovi moraju pokazati istu poniznost uma kao što je to činio njihov Učitelj. Zatim Pavle komentariše neke detalje Hristovog iskustva, ali su njegovom viđenju davana različita tumačenja.

„U obličju Božijemu“ predstavlja jedan problem: u kom smislu je Apostol koristio izraz „obličje“? Ne može biti u jednom čisto fizičkom smislu, jer se Isus nije pojavio među ljudima kao neko besmrtno biće. Pavle koristi tu reč ponovo u sledećem stihu: „uzevši obličje sluge“. Kada je Isus kleknuo ispred svojih učenika da im opere noge, on je zauzeo položaj, i preuzeo na sebe dužnosti, jednog sluge. On je došao da „pomogne“ (da služi), rekao je. Tako je u svom pomaganju, Isus zauzeo položaj Boga prema svojoj sabraći, govoreći sa autoritetom Boga i u Njegovo ime. On je bio Emanuel, „Bog sa nama“.

On „ne smatraše grabljenjem biti jednak sa Bogom“ znači da on „to nije smatrao kao nešto što treba ugrabiti“. U novoj engleskoj Bibliji stoji „nije mislio da posegne za jednakošću sa Bogom“. Ta „jednakost“ mora biti poslednja nagrada za Isusovo verno služenje; kao što kaže Pavle:

„Zato Bog njega uzvisi, i dade mu ime koje je nad svakim imenom, da se na ime Isusovo prekloni svako koleno...da prizna da je Isus Hristos Gospod...“ (stihovi 9-11).

Jednakost na koju je Pavle verovatno mislio bila je deljenje Božijeg carstva. Ali to nije jednakost u apsolutnom smislu, jer Pavle zaključuje: „... na slavu Boga Oca.“

Isus nije pokušao, kaže Pavle, da „posegne za“ ovim vrhovnim autoritetom po svojoj sopstvenoj volji. Iako se ne čini da postoji bilo kakva lingvistička veza, poređenje u Rajskom Vrtu je sjajno. Eva je poverovala zmiji koja joj je rekla da ako uzme od zabranjenog voća, neće umreti, već će „biti kao Bog, koji poznaje dobro i zlo“. Biće jednaka sa Bogom. Tako je ona „posegnula za“ nagradom na svoj način, ispoljavajući svoju sopstvenu volju. A Adam je sledio nju. To nije bio Isusov način. „Ne moja, već neka bude volja tvoja“ ne samo da je bila njegova poslednja molitva u Getesmanskom vrtu, već ponašanje celog njegovog života.

Tako je Isus „ispraznio sebe“ (po Autorizovanoj verziji „učinio sebe nepoznatim“), što je objašnjeno sledećom rečenicom, „uzimajući lik jednog sluge“ (ili roba). Kretao se među ljudima ne kao Princ koji ima pravo da mu se klanjaju, niti kao od Boga posvećeni vladar sveta, već kao „Sluga Božiji“ koga je prorekao Isaija. Ovako je to Pavle rekao:

„Jer znate milost Gospoda našega Isusa Hrista, da, bogat, radi vas osiromaši, da se vi njegovim siromaštvom obogatite“(2. Korinćanima 8:9).

On je bio „stvoren po liku čoveka“. Reči „po liku“ ne mogu nikako značiti „sličan, ali ne isti“, jer naglašeno svedočenje u Novom Zavetu, kao što smo već videli, je da „je on u svim stvarima bio načinjen nalik sabraći svojoj“, delio je „krv i put“ sa njima, i iskusio je sva njihova iskušenja (Jevrejima 2:14,17; 4:15). Ova sličnost je identitet: „našao se nalik nekom čoveku“.

Ovaj prilično komplikovani odlomak je, dakle, u potpunosti u skladu sa učenjem ostatka Novog Zaveta. Isus je Sin Božiji, a ipak je u potpunosti čovek. On ostavlja po strani sve svoje želje za samo- ispunjenjem i sav ponos u njegovom jedinstvenom položaju; svojom poniznošću on postiže iskupljenje za druge, i postaje primer svim pravim vernicima.

7.“Moj Gospod i moj Bog“ (Jovan 20:28).

Ove reči koje je izgovorio Toma, uveren u istinitost Isusovog uskrsnuća prizorom rupa na njegovim dlanovima i na slabinama, često se navode kao dokaz da „Isus jeste Bog“. Ali kako da mi shvatimo njegove reči? Ključ se može naći u Biblijskom učenju o „Imenu“ Boga. Bog je objavio svoje ime Izraelu preko Mojsija sledećim rečima:

„...Gospod, Bog milostiv i milosrdan, spor na gnev i obilan dobrotom i vernošću, koji čuva ljubav svoju do hiljaditih pokoljenja, koji prašta bezakonja i nepravde i greha ali koji ne smatra krivoga za pravednoga...“ (Izlazak 34:6-7).

Iz ovoga je jasno da je Božije ime opis Njega kao jednog moralnog Bića; ovakav je Bog u svojoj ličnosti. Ali ovo „Ime“ može biti dato i drugome. Pogledajte sledeću poruku Boga Izraelu u divljini:

„Gle, ja šaljem anđela svoga pred tobom da te čuva na putu...Čuvaj se i slušaj ga, nemoj mu se protiviti, jer on neće grehe vaše oprostiti, jer je ime moje u njemu.“ (Izlazak 23:20-21)

U ovom izvanrednom odlomku anđeo je za Izrael trebao biti na mestu Boga; on će govoriti Božije reči, i suditi njima. U stvari anđeo je izrazio ime Boga; on je bio Bog za njih. Ako je ovo bila istina za jednog Božijeg anđela, koliko je tim više istina za samog Božijeg Sina? Otud sledeće reči:

„A život je večni u tome da tebe poznaju, tebe, jedinoga istinitog Boga, i onoga koga si ti poslao, Isusa Hrista. ...Ja objavih ime tvoje ljudima koje si mi iz sveta dao... Oče sveti! sačuvaj u ime svoje one koje si mi dao, da budu jedno kao i mi“ (Jovan 17:3,6,11).

„Ja i Otac jedno smo“ (Jovan 10:30).

Isus je, dakle, uživao jedinstvo uma i Duha sa Ocem, tako da je mogao reći, „ko vidi mene vidi Oca“ (Jovan 14:9). Za svoje učenike Isus je bio na mestu Boga; on je izgovarao Božije reči, govorio Božiju istinu, i izgovarao Njegove osude. Ukratko, u toj situaciji on je bio Bog. Tako Tomine reči, „Moj Gospod i moj Bog“, jesu u skladu sa učenjem samoga Gospoda. Toma ih je verovatno čuo ranije i tek tada ih je mogao shvatiti.

8.“Idite dakle i naučite sve narode, krsteći ih u ime Oca i Sina i Svetog Duha“ (Matej 28:19)

Prirodno je o ovome raspravljati odmah, jer je ponovo reč o „imenu“. Ovo nije „Trojstvostvena formula“, kao što se ponekad tvrdi. Ovo je izjava o pokajničkoj svrsi Boga u njene tri faze. Ime Oca je već opisano (u Izlasku 34), u Njegovoj svetosti, istini i milosti. To ime je manifestovano u Sinu, koji je živeo u pravičnosti Oca i svojim žrtvovanjem postao način spasenja za sve koje će poslušati, poverovati i biti kršteni. Taj Sin je manifestovao Duha Oca, Svetoga Duha, prvo u svojim velikim delima, zatim u razmišljanju o „umu Duha“ (to jest, Boga). Tako, dakle, ne postoje tri imena; postoji samo jedno ime, jer sve je manifestacija Jednoga Boga. Ovo je u skladu sa ostalim delom koji podučava Novi Zavet.

9.“Ali on Sinu kaže:'' presto je tvoj večan, Bože, i skiptar je kraljevstva tvoga skiptar pravde.Pravdu si ljubio i mrzeo zlobu zato i pomaza te, Bože, Bog tvoj uljem radosti većma od drugova tvojih''.“ (Jevreji 1:8-9)

Važno je zapamtiti svrhu Anđela u ovom uvodnom poglavlju Poslanice Jevrejima. U prošlosti Bog je govorio kroz svoje proroke; sada On govori kroz Svoga Sina, koga je On uzdigao da sedi sa Njegove desne strane. Sin je veći od anđela; oni su sluge Božije, ali Sin je Božiji „prvorođeni“, imenovani Kralj vremena koje će doći. Ovde je od pomoći Psalm 89:

„I ja ću ga učiniti prvencem svojim, najvećim među kraljevima zemlje“ (stih 28).

Ovo kraljevstvo Sina pominje se u gore navedenim Jevrejskim citatima. Pogledajte svedočenje o ličnosti Sina: on je „voleo ispravnost i mrzeo nemoralnost“. Zbog ovoga ga je Bog uzdigao.

Da se izraz „Bog“ (elohim) može odnositi na Sina, o tome se čitalac može uveriti ako se vrati na razmatranja o različitim upotrebama reči elohim navedenim ranije u delu (1). Ako se reč mogla koristiti za sudije Izraela i za anđele, ne iznenađuje onda što se primenjuje na Sina.

Međutim, ono što je veoma značajno je način kako se završava citata Apostola: zbog toga što je Sin voleo ispravnost i mrzeo nemoralnost, „zato je Bog, tvoj Bog, posvetio tebe...“ . Tako Isus može biti nazivan Bogom u jeziku Svetog Pisma, ali postoji čak i veći Jedan koji je njegov Bog, ne manji nego „Bog Otac“ (Filipljanima 2:11).

10.“Ti si Gospode, u početku zemlju osnovao, i nebesa su delo ruku tvojih. Sve će proći, ali ti ostaješ, i sve će to kao haljina ostareti; ti ćeš ih ko haljinu saviti i sasvim će se izmeniti, Ali ti ostaješ uvek isti, i godine tvoje neće nikada svršiti“(Jevrejima 1:10-12)

Ovaj citat potiče iz Psalma 102, koji treba čitati u celini da bi se shvatio kontekst. Pisac psalma jadikuje nad njegovim patnjama, ali utehu nalazi „Ali ti, Gospode, večito ostaješ,...Ti ćeš ustati i na Sion ćeš se smilovati,...Tada će se narodi bojati imena Gospodnjeg, i kraljevi zemlje slave tvoje.“ (stihovi 12-16). Ponovo se javlja misao o vladavini Božijoj nad narodima, „kad se svi narodi i kraljevstva skupe da Gospodu služe.“ (stih 23).

Pisac psalma zatim govori o svojim jadima kao jedan verni sluga Božiji, ali nalazi utehu u pomisli da je Bog Večni Tvorac svih stvari:

„Rekoh: Bože moj, ne uzmi me u polovini dana mojih, ti, čije su godine večne. Davno si ti zemlju osnovao, a i nebesa su delo ruku tvojih“ (stihovi 25-26).

Opšta misao pisca psalma je jasna: doći će jedno novo vreme kada će svi kraljevi na zemlji slaviti ime Božije i kada „Sinovi će sluga tvojih sedeti u zemlji svojoj, i seme će se njihovo pred licem tvojim utvrditi“ (Psalm 102:29).

U odlomku Jevreji Apostol je preuzeo opštu ideju o beskrajnoj prirodi i nadmoći Boga nad zemljom i narodima, i primenio je na Kraljevstvo Sina, Božijeg „prvorođenog... vladara kraljeva na zemlji“. Kada je Bog stvorio svet, kaže Pavle u Kološanima, On je to učinio imajući sina u vidu: vidi (4) i (5) gore. Kroz Sina će nova nebesa i zemlja pravedne vladavine biti ustanovljena. Pošto je Sin sada besmrtan, njegova vladavina će večno trajati. Njegove „godine neće propasti“.

Ovaj odlomak odslikava hitnu potrebu da se razume određeni deo Svetog Pisma u skladu sa učenjem celine. Ukupna tema Jevreja, poglavlje 1, jeste nadmoć Sina, Naslednika svih stvari, nad anđelima, Božijim slugama. Deo u stihovima 10-12 se zato mora shvatiti u ovom smislu. Ono što je Bog uradio stvaranjem nebesa i zemlje, sin će činiti pod Bogom, „Kad dođe Sin čovečiji u slavi svojoj, i svi sveti anđeli s njime, tad će on sesti na presto slave svoje.“ (Mateja 25:31).

ZAKLJUČAK

Na nekoliko stranica razmatrali smo najveće delo ikada izvedeno na zemlji: nameru Boga sa nebesa kroz Njegovog jedinog Sina da iskupi ljudsku rasu pokolebanu grehom i kojoj je bio suđeno da umre, te muškarce i žene koje žele da postanu „ljudi za Njegovo ime“. Glavne odlike te namere jasno su postavljene u Bibliji. Bog je od početka predvideo potrebu za Izbaviteljem, ne manjim nego Njegovim jedinim začetim Sinom.

„HRIST MUDROST BOŽIJA“

Taj Sin je morao u potpunosti da bude pripadnik ljudske rase, da bi bio, ne njihov zamenik, već njihov potpuni predstavnik. Ostavljajući po strani svoje prirodne želje, on je izabrao da vrši volju svoga Oca. Tako je greh pobeđen na vlastitom terenu, u ljudskoj prirodi, i Isus je umro kao znak najbitnijeg ublažavanja, „Jagnje Božije što odnese grehove sveta“. Od tada, vernici muškarci i žene pronalazili su u njemu oprost grehova i pomirenje sa Bogom.

Čudo je to što se ovaj veliki rad još uvek nastavlja. Mi smo daleko u prostoru i vremenu od dana Isusovih i prizora njegovog svedoka. Pa ipak, u velikoj milosti Boga mi još uvek možemo znati i shvatiti šta je on i njegovi apostoli imao da kaže onima koji su bili voljni da slušaju. Ali samo na stranicama Biblije, i nigde drugde. Ove dragocene stranice zahtevaju našu pravu i iskrenu pažnju u poštovanju i poniznosti, jer gde ćemo drugde otići? Kao Isus nekada, oni imaju „reči večnoga života“.