TKO SU KRISTADELFIJANCI?
Mora da postoje mnogi ljudi koji osjećaju da ima nečeg izvanredno značajnog u osobi i u učenju Isusa Krista. Ipak kada razgledaju "kršćanstvo", u njegovoj povijesti i u njegovim današnjim oblicima, oni nailaze na široku raznolikost od crkava i zajednica, sa svim njihovim različnim osnovama, učenjima i praksama. Zbunjeni od postojanja tolikih grupa koje tvrde ime "kršćanin", mogu dobrano otkazati potragu za "istinom" kao beznadežnu.
Ova kratka brošura je napisana da skrene pažnju zainteresiranog tragača na postojanju zajednice vjernika u Kristu, koji se nazivaju "kristadelfijancima", organizirani u grupama diljem svijeta. Gdjegod da ih ima oni imaju odnos osnovan na suglasnom temelju vjerovanja. Osnovno njihovoj vjeri jest načelo da je ono što su naučavali Krist i njegovi apostoli u prvom stoljeću bilo istina, i da je i danas još uvijek istina. Sveto Pismo, oboje Stari i Novi zavjet, su im jedini autoritet.
Apostolski odnos
Zajednica nema plaćenu službu, nikakvih talara niti razrađenih rituala, niti ima nekakvog "crkvenog starješinu" niti zakonodavnog sabora. Njihove eklezije (novozavjetna riječ za 'crkvu') sređuju vlastite stvari, premda je model svuda isti. Poput "starješina" iz Novog zavjeta, određuju se članovi da se spravljaju s događajima u ekleziji i da predsjedavaju na njihovim sastancima.
Na skupu za "lomljenje kruha" u "prvom danu tjedna" pjevaju se himne, govore se molitve, čita se iz Pisma i svjetuje se. Kruh i vino kruže između svih nazočnih "braća i sestre". Dobrovoljni prilozi se daju kako bi se pokrili svi troškovi. Kad bi netko od ranih sljedbenika apostola iz prvoga stoljeća mogao prisustvovati ovim skupovima, vjeruje se da bi umah uvidio što se događa, jer je modelirano na štovanju iz Novog zavjeta. Poput Isusovih ranih učenika, oni također objavljuju njegovu poruku života svima koji žele slušati; oni podučavaju svoju djecu i mladinu u nedjeljnim školama i u omladinskim grupama, i unapređuju život u vjeri i molitvi, i pokornost Kristovim zapovijedima, između svojih članova.
Ime "kristadelfijanaca"
U ranim danima, članovi su našli da zbog očuvanja vlastite osobnosti morali su dati sebi ime. Izabrano je "kristadelfijanci" jer znači "braća (i dakako sestre) u Kristu". Upotrebljavalo se da odredi zajednicu preko 120 godina već.
Još iz 1864 izlazi mjesečnik The Christadelphian Magazin, izdavan iz Birminghama, u Britaniji. Koji nudi informativne članke i sadrži pojedine vijesti o eklezijama diljem svijeta. Također se proizvode brošure i knjige za upotrebu članova i njihovih prijatelja. Druge organizacije diljem svijeta unapređuju propovijedanje evanđelja u oblastima gdje je eklezija mala ili ne postoji, i ima zasebnih komiteta koji su odgovorni za propovijedanje evanđelja u drugim zemljama. I još jedna organizacija cirkulira sa tiskanim svjetovanjima i biblijskim studijima do onih članova koji žive daleko od neke eklezije.
Skrb za nemoćne i starije ljude se shvaća kao nužnost: postoje nekoliko domova u različitim zemljama. Dobrovoljni prilozi se čine da se pomogne pojedinim članovima u potrebi.
Osobita osnova
Ali zašto bi kristadelfijanci zaslužili nešto više pažnje od ostalih grupa "vjernika", od kojih mnoge tvrde da su osnovane na Bibliju?
Kratak odgovor jest ovaj: njihovo razumijevanje biblijskog nauka je prilično različito od onog kojeg imaju ostale denominacije. Razlika je nastala iz uvjerenja jednog čovjeka, Johna Thomasa, da nauk koji je pripisivao "kršćanstvu" prije 150 godina nije predstavljao vjeru Krista i njegovih apostola. Uvjeren da se istina treba tražiti jedino u Bibliji, on se upustio u savjesnom proučavanju Pisma. On se nije pozivao ni na kakvom viđenju ili osobnom otkrivenju.
On je konačno došao do jednog razumijevanja o "evanđelju kraljevstva Božjeg i o imenu Isusa Krista" (Djela 8:12) koje je bilo različito u određenom broju važnih točaka od onog kojeg su imali druge crkve i ostale religiozne sekte. Njegovi su trudovi privukli podršku ostalih koji su bili uvjereni u ispravnosti njegovih zaključaka. Ovo razumijevanje biblijskih istina je bilo rigorozno ispitivano sa slobodnim istraživanjem tokom ovih 150 godina. Osobiti pogledi kristadelfijanaca danas su rezultat tog procesa.
Čitava Biblija
Koja je ta poruka Biblije, i zbog čega je različita od današnjih "kršćanskih" ideja?
Ona nastaje iz važnog načela da se Biblija treba shvaćati kao cjelina. Lako je držati određenog učenja s prihvaćanjem nekih dijelova Pisma a zanemarivanjem drugih. Na primjer danas je popularno otpisivati mnogo toga iz Starog zavjeta. Premda su ovi dokumenti- Zakon, Psalmi i Proroci- bili prihvaćeni od Isusa i njegovih apostola za "riječ Gospodnju". Biblija je jedinstvo; Božje otkrivenje čovječanstvu počinje u stranicama Starog zavjeta i nastavlja se i proširuje u Novom zavjetu. Sav Božji naum (Djela 20:27) se može izvući iz cijele knjige.
Kristadelfijanci prihvaćaju da je čitava Biblija u cijelosti nadahnuta Božja Riječ (2Timoteju 3:16). Oni je stoga čitaju pažljivo i redovito. Jedan plan za čitanje, nazvan Biblijski priručnik, im omogućava da pročitaju jednom godišnje Starog zavjeta i dvaputa Novog.
Postoji i druga točka od velikog značaja: ako čovjek želi uistinu razumjeti Bibliju, on mora biti pripremljen za činjenjicu da je ona potpuno otvorena po svim pitanjima, a prvenstveno o nama samima. Ona je najstvarnija knjiga na svijetu, suočava se sa krepkim stvarima života bez poželjnog ugađanja. Ljudski problemi, čovječanstva i pojedinaca, su otvoreno odmjeravani. Izvor problema je objašnjen kao i njihova rješenja. Biblija jest jedini izvor na svijetu koji to čini u skladu sa činjenicama povijesti i ljudskog života.
Bog, Tvorac i Otac
Biblija opisuje Boga kao Tvorca neba i zemlje. "A Kralju vjekova, besmrtnome, nevidljivome... čast i slava u vijeke vjekova" (1Timoteju 1:17). Ipak putem Svoga Svetog Duha, izraz Njegove moći, On upravlja svjetskim nastanima prema Svom konačnom cilju sa čovječanstva. Svetost i istina su Njegove osobine; s Njim nema nikakve prijevare niti lažnosti, niti se On može ravnodušno odnositi prema postojanoj ljudskoj pobuni. Ipak On Se opisuje kao Bog "milostiv, žalostiv, spor na gnjev i obilan milosrđem... prašta bezakonja i nepravde i grijehe, koji ne pravda krivoga" (Izlazak 34:6,7). To je opis Vječnog Tvorca, vrhovno moralnog Bića, koji je također Otac onima koji Ga traže u skladu s Njegove Riječi. I samo iz te Riječi- iz Biblije- čovjek može naučiti o Njemu.
Bitnost Zemlje
Uobičajeni je utisak da Biblija nije ustvari zainteresirana u zemlju i s onim što se ondje događa. Njezina najveća briga, veli se, da je "nebo", mjesto pravednika. To je vrlo pogrešno. Otkrivenje Božjeg cilja pokazuje da je On pozitivno zabrinut za zemlju i za čovječanstva na njoj. Kao što je i Sam rekao: "ovako veli Gospod, koji je stvorio nebo... koji je sazdao zemlju i načinio je... i nije je stvorio naprazno, nego je načinio da se na njoj nastava" (Izaija 45:18).
Bog jest u cijelosti zainteresiran za zemlju, i za narode koje obitavaju na njoj. Razvoj velikih kraljevstva su pod Božjom upravom i njihova je sudbina predviđena. Jetki problemi današnjeg svijeta su svi predviđeni, kao i njihovo rješenje: Božje uređenje novoga reda na zemlji kao jedino sredstvo s kojim se može upravljati sa svojeglavom čovječanstvu.
Biblija, daleko od toga da je "ono svjetska", ona jest stvarna i praktična u svojoj brizi o sudbini čitavog čovječanstva. Njezino viđenje o budućnosti jest svjetski rasprostranjeno u njenom okviru, jer "će se zemlja napuniti poznanja slave Gospodnje kao što je more puno vode" (Habakuk 2:14).
Premda je ovo proroštvo bilo izrečeno 600 godina prije Krista, predstavlja viđenje svijeta iz cijele Biblije. Ona je veoma važna za naše današnje nemirno stanje i jest jedinstvena u povijesti našeg planeta.
Izrael u Božjem cilju
Pažljivi čitatelj Biblije neće uopće sumnjati da je izraelski narod zauzeo značajnog mjesta u Božjem cilju. Ali mnogim je ljudima danas teško pomiriti se s prirodom današnje izraelske države. Kako je taj "poseban odnos" nastao?
Biblijski prikaz nam pokazuje da je čovječanstvo u ranim vjekovima svoga postojanja, masivno napustilo istinsko štovanje Boga, tako da se zemlja pokvarila i napunila se bezakonjem (Postanak 6:11), i uzrokovala božanstvenu osudu potopom. Međutim, nije dugo trebalo, da čovječanstvo iznova počne ispoljavati iste sklonosti prema zlu. Bog je stoga odlučio razviti posebnu zajednicu, s kojom će se Njegova Riječ sačuvati. Tako je On izabrao Abrahama, čovjeka od vjere, i načinio njemu i njegovim potomcima izvanredna obećanja, o budućem posjedovanju zemlje Kanaana (kasnija Palestina ili Izrael) i o blagoslovima za sve narode (Postanak 12:1-3; 13:14,15).
Abrahamovi su potomci bili izvedeni iz Egipta Božjom silom i bili su konačno smješteni u 12 plemena u Obećanu Zemlju Izraela. Oni su ondje živjeli pod Zakonom, jedan sistem od pravila koji im je bio dan od Boga putem Mojsija, s namjerom da ih se obuče da budu narod predan Njegovoj službi. U narednim su stoljećima Židovi opetovano zanemarivali štovanje Boga i okrenuli su se štovanju idola svojih poganskih susjeda, i u ishod tome su bili istjerani iz svoje zemlje s najezdom stranih sila. Stoljećima su živjeli rastjerani i progonjeni, kao što ih je Bog i upozorio da će im se dogoditi (pročitaj Ponovljeni zakon 28). Ipak, usprkos njihovoj tvrdoglavosti, Židovi su sačuvali i Riječ Božju i zemlju Izraela tokom svog progonstva u drugim zemljama.
Obećanja ocima
Ali obećanja kojih je Bog dao Abrahamu nisu se ticala samo izraelskog naroda. On je trebao postati "ocem mnogih naroda" (Postanak 17:5), iako je istaknuto da će jedan poseban židovski potomak snabdjeti ispunjenje obećanog blagoslova za sve ljudi. Taj potomak, o kom se govorilo tako davno, bio je Gospodin Isus Krist. Kasnija obećanja dana Davidu, jednom od izraelskih kraljeva, su dopunila detalje o tome što će Isus da ostvari, i kako će mu "Gospodin Bog dati prijestolje Davida, oca njegova, i kraljevat će nad domom Jakovljevim uvijeke" (Luka 1:32,33).
Božji cilj s Izraelom, onda, je bio da ga učini centrom za obuku vjernih u poganskim stoljećima prije Krista. Iz njih se rodio Isus, da objavi blagovijesti da će njegove vjerne sluge postati Abrahamovom djecom po vjeri i s tim baštiniti obećanja. Tako je apostol Pavao napisao Galaćanima: "Ako li ste Kristovi, onda ste Abrahamovo potomstvo, baštinici po obećanju" (Galaćanima 3:27-29).
Istina o čovječanstvu
Iz najranije povijesti ljudi su tražili utjehu u ugodnim pogledima o sebi i svojoj krajnjoj sudbini, budući da se na taj način udovoljavalo njihovim naravnim željama. Međutim, Biblija, ne podržava poželjnog ugađanja glede ljudske naravi. Ona je krajnje stvarna u vezi nas samih, naše moći i naše slabosti. Mi smo bili stvoreni, veli nam ona, "po obličju Božjemu"; to jest, bile su nam dane divne sposobnosti uma. Mi možemo rasuđivati; imamo svijest, koja nas upozorava kada se čini što pogrešno; imamo volju, koja nam omogućava da donosimo odluke koje nam pogađaju ponašanje pa i život.
Ipak mi imamo silne naravne želje koje traže zadovoljavanje, pritisak da ugađamo sebi na raznim načinima, da stičemo materijalna dobra, i da opravdamo svoj ponos. Ljudska povijest je zapis o načinu kojim su ljudi dopustili svojim željama da ih ovladaju. Sukob i patnja su bili neminovan ishod.
Čovjek jest smrtan
Zbog čega se ljudska narav tako ponaša? Jer, veli Biblija, prvim je ljudskim bićima bila dana slobodna volja, oni su odlučili da radije ugađaju sebi i da odbace jasnu zapovijed Boga. To je bio čin pobune kojeg Biblija naziva grijeh. Njegova posljedica je bila smrtnost, stanje u kome prirodno završava smrću sav ljudski život. Mi umiremo jer smo smrtni. Budemo li ostavljeni sami na sebe, mi ćemo "propasti" (da upotrijebimo biblijski izraz)- to jest mi prestajemo postojati. Mrtvi su bez svijesti u grobu; oni uopće ne stradaju, već "spavaju u prahu zemaljskom" (Daniel 12:2). Rasprostranjena ideja da čovjek posjeduje "besmrtnu dušu" i da nastavlja živjeti nakon smrti (obično "na nebu") definitivno nije biblijsko učenje. Odbor engleske crkve koji je u 1945 godini dao svoj izvještaj Prema Engleskom Obraćenju, gdje je jasno izjavljeno da je ideja o besmrtnoj duši "grčkog a ne biblijskog podrijetla" (str.23). Teorija je bila rano uvučena iz poganizma u crkvenom učenju, i jest važan primjer o određenom broju promjena u izvornim kršćanskim vjerovanjima koje su se događale tokom stoljećima.
Ali ima nade. Grob ne mora biti naš kraj, kao što ćemo vidjeti.
Isusova priroda
Ima jednog veoma važnog ishoda od ispravnog razumijevanja ljudske prirode: omogućava nam osmisliti život i smrt Isusa Krista i razjasniti im značaj u Božjoj namjeri s nama.
Lukino evanđelje opisuje kako je Isus bio rođen od izraelske žene, Marije iz Nazareta, putem moći Svetog Duha. Tako je Isus po majci bio rođen kao Sin čovječji. Stoga je baštinio našu fizičku narav u najpotpunijem smislu i u ishod tomu bio je "poput nas iskušavan svime" (Hebrejima 4:15). Ali je također bio Božji Sin, jer Bog je doslovno bio njegov Otac. Doživljavajući u sebi samom želju za samozadovoljstva, on je svladao svako iskušenje. Tako se mogao podložiti svom Ocu u odsudnom času na Maslinskoj gori izjavljujući: "ali ne moja volja, nego tvoja neka bude!" (Luka 22:42).
Dakle Isus je bio "bez grijeha" i postao je u svojoj smrti na križu krajnja žrtva grijehu, "Jaganjce Božje koje odnosi grijeh svijetu" (Ivan 1:29). Njegovo je tijelo bilo skinuto sa križa i sahranjeno. Ali jedan pravedan Bog nije mogao ostaviti zauvijek u grobu potpuno pravednog čovjeka. Stoga nije dopustio da mu "tijelo truleži ugleda" (Djela 2:31) i uskrsnuo ga trećeg dana. Isusu je bila dodijeljena besmrtna priroda, "smrt njime više" nije gospodovala (Rimljanima 6:9). Tako uzašao je na nebu da sjedi uz Očevu desnu ruku.
Božji Sin ne Sin Bog
Odatle proizlazi veoma značajna točka da Isusova smrt nije bila tek uzvišeni primjer plemenitog samoprijegora (premda je bila sve to). Bila je bitno izmirenje zbog grijeha, koje omogućava nama grešnicima nadu. Žalosno jest da je u današnjem kršćanstvu ovo razumijevanje bilo izopačeno s naukom o Trojstvu, koji je nastao 300 godina nakon Isusova uzašašća kao ishod rasprava unutar crkve. Vjerovanja koja su izražavala Trojstva su bile odluke katoličkih crkovnih Sabora u 4 i 5 stoljeću. Njihovo učenje se ne nalazi u Bibliju. Ideja predpostojećeg "Boga Sina" na nebu preinačuje važno iskustvo Isusa kao neovisan, odgovoran Sin čovječji koji je također bio Sin Božji, i stoga odnosi istinski značaj njegova života i smrti kao izmirenje zbog grijeha, ostvareno jednom za sve.
Slično tome Sveti Duh nije predstavljen u Bibliji kao treća "osoba" iz Trojstva. To je sila s kojom Bog ostvaruje Svoje ciljeve, i fizičke i duhovne. To je uvijek pod Božjom upravom, i kasnije pod Sinom, i nikad nije predstavljen da djeluje neovisno od njih, ili kao nekakav objekt štovanja.
Iz toga se može vidjeti da jedno ispravno razumijevanje ljudske prirode, kao i prirodu Isusa, jest sama središnjica Božje namjere s njim za otkupljenje ljudi od grijeha i smrti. To je sama srž evanđelja. Jedino u Bibliji možemo naći ove bitne istine o Isusu.
Đavo i sotona
Spoznanje istine o ljudskoj prirodi je od velike pomoći u razumijevanju "đavla" i "sotone" iz Biblije. Ovi nazivi imaju dugu tradiciju u ljudskom sujevjerju o jednom Zlu Duhu, koji djeluje protiv Boga i koji iskušava čovječanstvo na zlo. Narodno vjerovanje o njima nije biblijskog podrijetla već iz poganskih stoljeća dugo prije kršćanske ere.
Ondje gdje su biblijski pisci nadahnuti od Boga, u nekim prilikama, upotrebljavali te nazive, oni su ustvari razmjerno rijetki u Bibliji, i predstavljaju tek zle sklonosti ljudske naravi. Značajno jest to da u cijeloj Bibliji grešnici nikad nisu poticani da okrivljavaju išta ili ikoga drugog za svoje neuspjehe, već jedino sebe. Postojani Božji neprijatelj jest ljudski um i njegove zahtjeve za ugađanje.
Istinsko biblijsko učenje o ljudskoj naravi nas oslobađa bojazni od nadnaravnog đavla i pokazuje gdje se nalazi stvarni Božji neprijatelj.
Blagovijesti
Biblija, kao što smo vidjeli, izlaže sve slabosti ljudske narave i njezine prolaznosti u grobu. Ali to ne mora biti kraj, budući da je evanđelje poruka nade. Ono je "snaga Božja na spasenje" (Rimljanima 1:16), izbavljenje od grijeha i njegova ishoda, smrti. Stoga je biblijsko evanđelje "blagovijest".
Njegova je poruka jedan poziv pojedincu za "pokajanje", a zatim obećanje života. Bog ne želi da itko propadne, veli apostol Petar, "nego hoće da svi prispiju k obraćenju" (2Petrova 3:9). Ono što se podrazumijeva pod obraćenju je dijelom objašnjeno s izjavom apostola Petra: da "dođu do spoznanja istine" (1Timoteju 2:4). Shvaćajući "istinu" o sebi, i Božjeg spasenja u Kristu, vjernik je pozvan od Boga "da promijeni svijest". Pokajanje nije iznenadno emotivno uzbuđenje koje može proći isto tako brzo kao što je i došlo, ali jedna trezvena procjena od vjernika o svom istinskom stanju, i njegovog priznavanja toga u ispovijedanju grijeha Bogu, s molitvom za oproštenje i rješenja da iznova upravi svoj život u skladu s Kristovim zapovijedima.
Krštenje
Kada bi dostigli to stanje svijesti, vjernici u Kristu u apostolskim vremenima, su se krštavali, s potpunim zaranjanjem u vodi. Kako bi bili "s njime suukopani u krštenju" (Kološanima 2:12); oni su simbolično umirali s njim na križu, i kao što je on ustao od mrtvih u besmrtnom životu, tako i oni su izranjali iz vode krštenja u "novom životu". Ovo ostaje kao zahtjev istinskim vjernicima danas. Nikakva ovlast se nije ukazala od dana apostola sa silom da to izmijeni.
Bog u Svojoj milosti i blagosti, jest pripravan prihvatiti one koji prigrle ovaj stav i da im oprosti grijehe, dovodeći ih u povezanost sa Sobom. Dakle, iz otuđenja od Boga grijehom, iskreni vjernici postaju sinovi i kćeri Božji putem svoje pokornosti i vjere. Oni su načinjeni baštinicima vječnoga života po Božjem obećanju. Makar i da ih smrt svlada, oni umiru u sigurnoj nadi uskrsnuća iz groba u onaj dan kada će Krist opet da dođe. Nagrada vjernima je u darivanju besmrtne prirode: kao što je Isus rekao, oni "umrijeti više ne mogu: anđelima su jednaki" (Luka 20:35-36). Ako oni budu živi u danu Gospodinova povratka, i kod uskrsnuća mrtvih, vjernim slugama će biti dodijeljena promjena prirode, iz smrtne u besmrtnu. Tako će biti ispunjen najpoznatiji stih iz Novog zavjeta: "Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne; nego da ima život vječni" (Ivan 3:16).
Božje kraljevstvo
Čim se jednom shvati istina o ljudskoj naravi, bez muke će se uvidjeti zašto ljudske vlade tokom stoljećima nisu uspjele urediti trajnoga mira na zemlji. Ljudski su umovi nemoćni nositi se sa jetkim problemima koji su se pojavili, ali još s početka Biblija je predvidjela njihova rješenja. Božja intervencija u ljudskim nastanima u kritičnom trenutku u povijesti jest pouzdano proroštvo iz Biblije.
Isusov povratak na zemlji, isto tako doslovno kao što je i napustio, je bila jednodušna nada ranih vjernika. Crkva ju je napustila u ranim stoljećima, jer se Krist nije vratio onako skoro kao što se ona nadala, ali još više jer se nije slagala s narodnom idejom o vjernicima da uživaju svoju nagradu na nebu nakon smrti. Novi zavjet ponavljano dokazuje Drugog Dolaska; apostoli ga prihvaćaju kao gotovu činjenicu u svojim pisanjima.
Kada dođe Krist
Cilj Kristova povratka će biti da uspostavi Božju vlast na zemlji. Prvo, će biti sud, još jedno jasno biblijsko učenje koje je sada naširoko odbačeno. Isus, pisao je Pavle Timoteju, "će suditi žive i mrtve" za njegova pojavka i kod njegova kraljevstva (2Timoteju 4:1). Nakon uskrsnuća oni pojedinci koji su razumjeli evanđelje o Božjoj milosti će se "pojaviti pred sudištem Kristovim da svaki dobije što je" zaradio za svoja djela, "bilo dobro, bilo zlo" (2Korinćanima 5:10).
Zatim će doći na red narodi, koji će biti pozvani "Bojte se Boga i dajte mu slavu jer dođe čas suda njegova" (Otkrivenje 14:7). Biblija nas ne ostavlja u nikakvoj sumnji da će vlade mnogih naroda odbiti poziv i da će morati da se nauče podložnošću. Tako će početi ponovni odgoj naroda na zemlji u novom kraljevstvu Božjem s Kristom za kralja. Kada se Božja volja shvati i bude izvršavana, među ljudima na zemlji će napokon nadoći mir i pravda.
Apostolsko življenje
Vjerujući u evanđelje kakvim ga Biblija predstavlja, donosi značajnu promjenu vidika. Istinski Kristov sljedbenik ima novi opseg u svom životu: Božja je volja vrhovna a Krist mu je kralj. Kraljevstvo koje će Krist uspostaviti za njegova Drugog Dolaska jest ono kojemu on pripada. Slijedeći apostolsku zapovijed: "Pokoravajte se svakoj ljudskoj ustanovi radi Gospodina" (1Petrova 2:13), on će se pokoravati svim zapovijedima vlasti, osim ako se ne kose sa Božjim zakonom. Onda slijedi izjavu apostola Petra: "Treba se većma pokoravati Bogu negoli ljudima" (Djela 5:29). Kada njegov narod ratuje, iskreni vjernik koji prihvaća nauk Novog zavjeta ne može se boriti za ljudsku vladu, niti poći u uništavanju svojih bljižnjih. Kristadelfijanci imaju dugi zapis o odbijanju da se priključe oružanim snagama, i mnoge vlade su priznale iskrenost njihovih uvjerenja.
Unutrašnji mir
Ali najveći utjecaj jest u osobnom životu vjernika. On je gledao ugađanja vlastitim sklonostima, pohlepu i ponos koji su tako očiti u ljudskom društvu. On ima primjer Krista, koji je odbacio te naravne želje kako bi izvršavao Božju volju. Priznavajući veliku milost koju je zadobio s oproštenjem grijeha i u izmirenju s Bogom, Kristov sluga želi pružiti istu ljubav, milost i dobrotu ostalima, da govori istinu i da djeluje ispravno u svim svojim poslovima. Premda se uzor uvijek ne uspijeva dostići, zbog ljudske slabosti, uviđanje toga daje jedan umjeren i miran stav koji je od velike utjehe u ovom burnom vremenu.
Kristadelfijanci znaju iz Pisma da sadašnje vrijeme ljudske suverenosti dolazi svome kraju. Dok još ima vremena, oni pozivaju sve da ispitaju- ili da preispitaju- istinskih nauka iz Biblije. Čim se jednom shvati "istina", iskreni će ispitivač cijeniti novog pogleda kojeg je stekao, o svom životu i o svijetu uopće. On će biti bolje opremljen da se suoči sa životom kakvim jest, sa svojom miješanom srećom i tugom, utvrđen vjerom u Božju silu i u istinitost Njegove Riječi, podržan uvjerenjem da je Bog milostivi Otac i da je Isus njegov posrednik; u ovom životu službe i vjere, on će uživati poticajnu povezanost ostalih koji vjeruju u iste stvari. Bog još uvijek saziva naroda za Njegova kraljevstva. Tvoja budućnost ovisi o tvom odzivu!