Djetinjstvo u opasnosti
Različiti pristupi djetinjstvu
Djeca se međusobno razlikuju po boji kože, visini, težini, spolu, ali i po tome kako djetinjstvo imaju. Svi oni imaju svoje potrebe da budu voljeni, da nekome pripadaju, da osjećaju blizinu i skrb svojih najbližih, da nekome budu važni, da ih se uvažava, da im se daju priznanja za ono što rade, da ih se ohrabruje u njihovim podvizima, da se slobodno mogu igrati, glasno, veselo i bez straha smijati, da mogu učiti i otkrivati nova znanja.[1]
Bog je stvorio svako dijete na svoju sliku dajući mu različite potencijale. Stvoritelj je u svom planu djetinjstvo zamislio kao posebno vrijeme u kojem dijete može razvijati Bogom dane darove i sposobnosti. Uz pomoć i potporu uže i šire obitelji, prijatelja i društvene zajednice, svako dijete bi trebalo u tijeku svog djetinjstva otkriti tko je i za što ga je Bog stvorio.[2]
Kvalitetan odnos između roditelja i djece ima veliku ulogu u vjerskom odgoju. Najranija privrženost djeteta i njemu važnih osoba je osnova na kojoj se gradi religioznost. Dijete će bolje shvatiti što znači da ga Bog voli, da je dobar i da mu je stalo do njega, ako je to doživljelo od njemu dragih osoba. [3]
Za mnoge od nas djetinjstvo je bilo vrijeme radosti, lijepih sjećanja, doba kada su nas naši roditelji učili donositi prve odluke, kada smo po prvi put mogli nešto sami odabrati te kada smo polako, ali sigurno na vlastitoj koži mogli osjetiti složenost i ozbiljnost prvih odgovornosti.
Rado se sjećamo priča koju su nam stariji pričali prije spavanja. One su uvijek bajkovito započinjale, imale sretan završetak, a isto tako u njima je sve bilo romantizirano, moguće i bezgranično su utjecale na razvoj naše maštovitosti.
Naravno, nije sve u djetinjstvu lijepo i ružičasto. Uvijek postoje različiti problemi, mnogi od njih su vezani za obično svakodnevno življenje u obitelji, a isto tako postoje problemi koji su uzrokovani npr. smrću užeg člana obitelji, batinama razljućenih roditelja, slomljenim kostima, masnicama i nekim drugim neočekivanim i nepredvidivima okolnostima koje dijete nije prouzročilo.
Djetinjstvo bi trebalo biti bezbrižno, ispunjeno stvaralačkom igrom, glasnim i radosnim smijehom, osjećajem slobode, sigurnosti, povjerenja i ljubavi, ali, na žalost, mnoga djeca našeg Planeta to nisu doživjela niti osjetila.
Biblijski pristup djetinjstvu
«Evo: sinovi su Jahvin dar, plod utrobe Njegova je nagrada.» (Psalam 127,3)
Ovaj stih nas podsjeća da su djeca Božji dar i da smo ih naslijedili od Njega. Gospodin očekuje od nas da se brinemo za Njegov dar, da ga istinski i iz sveg srca volimo ljubavlju koja: «Sve ispričava, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi.» (1 Korinćanima 13,7)
Da bi se dijete moglo pravilno i zdravo razvijati, potrebno mu je osigurati zaštitu i sigurnost. Obiteljski dom je mjesto u kojem dijete treba imati sigurno, sretno i ljubavlju okruženo djetinjstvo. Bez obzira koje probleme, opasnosti i krize tijekom djetinjstva dijete može susresti, obiteljski dom mu uvijek treba pružiti sigurnost, zaštitu te neograničenu i neuvjetovanu ljubav. U sigurnom okruženju obiteljskog doma, dijete svakodnevno može slobodno i bez straha izreći svoje strepnje i brige te se može pouzdati da će mu roditelji pružiti pomoć i ljubav, a tako će lakše rješavati svoje životne probleme.
U zdravim obiteljima, gdje se međusobno svi poštuju i vole, djeca će razvijati pozitivnu sliku o sebi, izgraditi samopoštovanje te na taj način oblikovati svoju osobnost. Kada dijete poštuje sebe i svjesno je da se može nositi s problemima, vidjet će sebe u pozitivnim svjetlu i prepoznat će svoje sposobnosti, razumjeti svoje osjećaje te učiti iz svojih iskustava kontrolirati sebe i svoje postupke, ali i uspješno surađivati s drugima.[4]
Zdravi obiteljski odnosi utjecat će na izgradnju osnove pravilnog razvoja duhovnog identiteta. Dijete će u takvom okruženju cijeniti samoga sebe, pouzdat će se i vjerovati ljudima oko sebe te na taj način će naučiti polako, ali sigurno graditi uravnoteženu i zdravu vjeru u Boga.[5]
Roditeljska je ljubav temelj nade u budućnost djece. Učeći svoju djecu u «školi života», odnosno u obiteljskom okruženju, roditelji ulažu vrijeme u svoju djecu te im tako pomažu da razvijaju svoje vještine i sposobnosti koje će jednog dana moći koristiti u svom vlastitom domu i poslovima kojima se budu bavili. Pomažući im da prepoznaju svoje sposobnosti, da razvijaju vještine različitim životnim iskustvima, roditelji djeci omogućuju da dožive uspjeh i zadovoljstvo te ih uče da kontroliraju sami sebe i usredotočujući se na svoje zadatke. Vježbajući se polako i postepeno djeca se pripremaju da se osove na svoje vlastite noge.[6]
U pripremanju za budućnost roditelji trebaju učiti djecu kako da preuzimaju odgovornosti za ono što rade, naravno, u skladu s njihovom starošću i sposobnostima. Npr., ako dijete treba pospremiti i urediti svoju sobu, to znači da ga trebamo učiti da je očisti temeljito, na vrijeme i u potpunosti, a ne da pod krevetom nađemo prljave čarape ili u ladicama zgužvane stare novine i sl. U isto vrijeme roditelji ih uče kako da budu poslušni postavljajući im određena pravila i ograničenja. Jako je važno da djeca unaprijed budu upoznata s njima kako bi znala što je i što nije prihvatljivo ponašanje u obitelji. Djeca su ipak samo djeca i ona dolaze u iskušenja izbjegavajući svoje dužnosti, istražujući nove mogućnosti i objašnjenja postavljenih pravila. Da bi ih pravilno i zdravo odgojili, roditelji trebaju djeci postaviti jasne granice i okvire. Učenje poslušnosti i poštovanju je životno dugotrajan proces i zadatak koji se treba postaviti već u ranom djetinjstvu[7].
Ako se djeca poštuju, uvažavaju njihove potrebe i želje te ako se izgrađuju odnosi temeljeni na ljubavi, povjerenju i međusobnom uvažavanju kako djece, tako i roditelja, tada se može govoriti o stvaranju zdrave obiteljske klime u kojoj se razvijaju osjećaji sigurnosti, pripadanja, ljubavi, poistovjećivanja, radosti i sreće. Ukoliko roditelji svojim vlastitim primjerom i odnosima prema djeci uspiju ove elemente ugraditi u njihovo djetinjstvo, tada možemo govoriti o sretnom i postignutom cilju zrelosti koji je u skladu s Božjom namjerom i Njegovim uzorom.[8]
Nesretno djetinjstvo
U svom svakodnevnom životu susrećemo djecu čiji je život ispunjen radošću, mirom i srećom, ali isto tako uočavamo djecu koja se bore s grubošću, zlostavljanjem i nasiljem u svom djetinjstvu. Milijunima je djece iskrivljena slika slobode, ljubavi i sigurnosti u njihovim prvim godinama života.
Ujedinjeni su narodi dali su opis normalnog djetinjstva koji je na žalost postao predmetom ismijavanja i sprdnje milijuna djece:
« Djeca ovoga svijeta su nevina, ranjiva i ovisna. Isto tako ih treba odgajati s puno ozbiljnosti, aktivno i dati im životnu nadu. Njihovo vrijeme treba biti ispunjeno radošću, mirom, igrom, učenjem i odrastanjem.»[9]
Na žalost, mnoga djeca imaju drugu sliku o svom djetinjstvu, jer živeći u teškim uvjetima sve su udaljeniji i sve im je bljeđa slika normalnog i zdravog djetinjstva. Što je uzrokovalo tako korjenite promjene? Sve se više djece u ovom svijetu moraju sama skrbiti o sebi, nemaju zajamčenu zaštitu i nisu im zadovoljene osnovne potrebe za zdrav rast i razvoj.
Uvriježeno je mišljenje da se odrasli članovi društva brinu o dječjoj zaštiti. No, uočljivo je da se neka mlađa djeca moraju brinuti o sebi, štiti se od nasilnika, zlostavljača i mnogima je to postalo svakodnevni dio života kako u obiteljskom domu, tako i u susjedstvu. Možemo li zamisliti da je u modernim društvima sve više potrebno zaštiti djecu od svih vrsta izrabljivanja? Djeca su prisiljena učiti na bolan način tužne i tragične lekcije svog života, a to je da ovaj svijet više nije mjesto u kojem se može sigurno živjeti te da se odraslima ne može uvijek vjerovati.[10]
Poznati je violinist, Isaac Stern izjavio:»Svako dijete ima pravo spoznati ljepotu ovog svijeta.»[11] Može li dijete upoznati ljepotu življenja ako u njegovom svijetu ima:
- rasističkih nasilja
- eksplozija bombi i spaljena sela
- siromaštvo i bijedan životu u getima
- smrdljivih, štakorima napučenih smetlišta koja su vrlo često jedini izvor hrane i koja su na žalost za tu djecu jedino mjesto koje se može nazvati domom
- prljavih bordela u kojima su prisiljeni raditi
- kamenoloma u kojima djeca rade više od 12 sati dnevno
- neprestano prisutna sumnja jesu li zaraženi AIDS-om i sl.?[12]
Kada djeca žive u traumatičnim situacijama, njihova je nada preplavljena beznađem i očajem. Njihovo hihotanje, veseo smijeh i radost roditeljske ljubavi i odgoja u bezbrižnom duhu, zamjenjuje se strahom, nepovjerenjem i dubokom tugom. Oni nose bremena i odgovornosti koja su preteška za malo dijete. Njihova duša je preplavljena beznađem, oni ne vide niti im je omogućeno da se razvijaju onako kako je to Bog za djecu predvidio.
Djeca preuzimaju nove uloge i tako, npr. djeca u ratu odrastaju prije reda, dječaci postaju muškarci preko noći, mnogi od njih se moraju brinuti za mlađu braću i sestre, a neki su obučavani kako ubijati i uništavati sve oko sebe.
Siromaštvo mnogu djecu natjera da se odreknu igre i da odu iz škole kako bi na bilo koji način nešto zaradili i prehranili sebe i svoje najbliže. U mnogim zemljama djeca se prodaju kao dio imovine. To je zločin prema djeci koja se koriste za ispunjene prljavim i nastranim željama izopačenih ljudi.
Ukoliko je dijete bilo zlostavljano u prvim godinama života, razvit će nesigurnu privrženost prema roditeljima, teško će vjerovati drugima, oblikovat će lošu sliku o samome sebi te će se na osnovu toga teško moći nositi s rješavanjem razvojnih zadataka.[13]
Preuzimajući ulogu odraslih, djeca više nemaju snage ni volje za igrom, učenjem i slobodnim druženjem sa svojim prijateljima. Umjesto sigurnosti, zdravog doma i životnog okruženja, milijuni djece su prisiljena živjeti u okruženju straha, nesigurnosti, patnje, siromaštva i traume. Njihove fizičke, emocionalne, intelektualne i duhovne potrebe su zanemarene.[14]
Nasilje u obitelji
U svijetu se sve više otvoreno i javno govori o nasilju u obitelji. Od nedavno to je postao trend i u našoj zemlji. Godinama o toj temi nije bilo ni riječi, vrlo često je bila zanemarena, ljudi su nijekali da u našim dnevnim sobama ima više straha, boli i suza, nego ljubavi, smijeha i radosti, a mnogi su taj problem minimalizirali. Budući da postoji dosta literature, kako u knjižarama tako i na Internetu, o zlostavljanju među najbližim članovima u obitelji, razmišljala sam da o tom problemu pokušam pisati s jednog drugog stanovišta, a to je religijski. Zašto? Vjerske vođe, vjernici i svi oni koji su naklonjeni bilo kojoj religiji prikazuju brak, roditeljstvo, obitelj i dom kao nešto što je sveto, savršeno, usklađeno, ljubavlju i mirom okruženo i naravno, možda tako nešto postoji u nekoj drugoj, ali u njihovoj religiji ni u kojem slučaju.
Sve su religije i sekte zauzele obrambeni stav objašnjavajući da toga nema u njihovoj religiji, da takvih problema nema među njima, ali da su čuli da se nasilje događa među kršćanima, hindusima, muslimanima ili nekim drugim religioznim skupinama. Upravo zato što niječu ili minimaliziraju nasilje u obitelji, nije ništa poduzeto da se zaštite žene i djeca od poznatih i njima bliskih zlostavljača. Veliki bi se napredak postigao kada bi se priznalo da u svakoj životnoj zajednici postoje nasilnici, da su oni dio svake društvene ili religijske skupine te da se treba potražiti načini kako se nositi s takvim problemima.[15]
Proučavajući stranu literaturu, slušajući predavanja i rasprave na međunarodnim forumima, spoznala sam da su mnogi vjernici u prikazivanju, ili bolje reći skrivanju nasilja u obitelji, zapravo licemjeri i slabići jer u javnosti i u crkvama stavljaju svoju masku svetosti, a zapravo su pravi tirani u svojim dnevnim sobama.
Religijska uvjerenja i zlostavljanje
Mnogi psihološki su savjetnici bili zatečeni kada su spoznali da veliki broj počinitelja obiteljskog nasilja čine tobožnji vjernici. Ono što je zastrašujuće je spoznaja da oni uopće nisu uvidjeli kontradiktornost između svog nasilnog ponašanja i svojih kršćanskih uvjerenja. Neki su čak opravdavali svoja ponašanja citirajući i tumačeći biblijske odlomke i vjerska načela.[16]
Kako ljudi mogu biti odani vjernici i činiti takve nekršćanske stvari drugima?
Pokušajmo pronaći kako oni opravdavaju svoja nedjela!
1. Bog je predvidio da je muškarac dominantan, a žena podložna
U mnogim se religijama uči da je Bogom dano da žena bude muškarcu podređena i da je to dio božanskog plana i temelj odnosa u društvu. Mnogi vjernici tumače Knjigu postanka glavu 2 opravdavajući dominantnost muškarca time što je prvi stvoren. Po tom je tumačenju sasvim prirodno i normalno da su žene podložne muškarcima koji ima vlast nad ženama i djecom. Društvo organizirano na načelima muške superiornosti nad ženom i djecom naziva se patrijarhalno društvo.
Biblija nam u Knjizi postanka daje sliku stvaranja ljudi, Bog je stvorio muško i žensko kao jedno te im je dao jednake odgovornosti i vlast nad svim onim što je stvoreno. Oboje su stvoreni na sliku Božju i vrhunac su Njegovog stvaralaštva. «Ovo je povijest Adamova roda. Kad je Bog stvorio čovjeka, napravio ih je na priliku svoju; stvorio je muško i žensko. A kad ih je stvorio, blagoslovi ih i nazva – čovjek.» /Knjiga postanka 5,1-2/
Vrlo se često u crkvama upravo ovaj citat koristi kako bi se opravdao patrijarhalni stav i podupirao odnos dominacije muškarca i podložnost žene kao dio Božjeg plana.
Zastupnici patrijarhalnog odnosa u obitelji govore da muškarci imaju pravo vladati i kontrolirati žene i djecu te da imaju pravo upotrijebiti i silu u toj kontroli. Pravo upotrebe sile i vlasništva nad ženom i djecom muškarcima daje mogućnost da budu nasilni i da zlostavljaju žene i djecu bez ikakvih posljedica. Mnogo puta pretučena djeca pitaju svoje očeve zašto ih zlostavljaju, a oni se opravdavaju time da su im oni očevi te da ih kao glave svojih obitelji i doma djeca i žene moraju slušati i biti podložni njihovom autoritetu i jedino na takav način žene i djeca mogu promijeniti njihovo ponašanje i zaustaviti zlostavljanje.[17]
Jednom se jedna vjernica požalila svom svećeniku da je muž zlostavlja, a on joj je odgovorio da bez obzira što on radi, ona mora biti svjesna da joj je on glava u obitelji. Ona mora poštovati autoritet iznad sebe i moliti se za one koje ne poštuje. Bez obzira na sve ona njemu pripada i treba mu biti podložna jer on je njezin suprug. Naglasio je da ona neće biti sretna sve dok mu se u potpunosti ne pokori. Njen suprug je bio uvjeren da pravilno postupa te da će njihov brak i odnosi u obitelji biti sve bolji i bolji kada ona nauči biti pokorna i podložna njemu, jer to je neophodno kako bi ona dospjela u nebo i zaobišla vječnu kaznu i propast.[18]
Mnoge su religiozne žene uvjerene da nasilje u obitelji nije ništa strašno. One smatraju da su takvi odnosi među spolovima ispravni i temeljeni na Svetom pismu. One postaju pasivne i ne suprotstavljaju se obiteljskom nasilju i zlostavljanju.
Da bi se zaustavilo zlostavljanje u obitelji, potrebno je prekinuti tradiciju patrijarhalnog odnosa u društvu kao nešto što je dio Božje volje za naš život. Potrebno je prestati isticati dominantno-submisivni odnos u braku. Povlašteni odnos muškarca prema ženi rezultat je čovjekovog pada i grijeha, a ne dio Božjeg plana. Isus Krist je pokazao drukčiji odnos prema čovjeku, mijenjajući odnos patrijarhata u jednu zrelu, revolucionarnu jednakost u Kristu, a to je sažeto u Poslanici Galaćanima 3,28. «Nema tu više ni Židova ni Grka; nema više ni roba ni slobodnjaka; nema više ni muškog ni ženskog, jer ste svi samo jedan u Kristu Isusu.»
2. Žena je moralno slabija od muškaraca i ne može se pouzdati u svoje vlastite prosudbe
Jednom je jedna kršćanka priznala da je znala da joj muž godinama zlostavlja kćeri, ali da ništa nije poduzimala u vezi toga. Objašnjavala je svoj stav tako što nije znala kako da zaustavi svog muža, a kad je o tome s njim razgovarala, on ju je uvjerio da što on svojoj djeci radi nije ništa strašno niti pogrešno. Ona je jadnica bez razmišljanja prihvaćala njegove prosudbe kao valjane i više je vjerovala njemu nego svom zdravom razumu.
Mnoge se žene više pouzdaju u moralna rasuđivanja svojih muževa, prihvaćaju ih bez razmišljanja kao «zdravo za gotovo». Ovo možemo potkrijepiti citatom Elizabeth Rice Handford: «Žene često znaju duhovno zastraniti. Zbog toga im je Bog zapovjedio da se ne suprotstavljaju muškom autoritetu, jer oni ih mogu zaštiti od lažnih nauka.»[19] Ista autorica ističe kako Sveto pismo govori da žena mora ignorirati svoje osjećaje o tome što je Božja volja i činiti ono što joj muž kaže. Njeno je da bude poslušna mužu kao što je on poslušan samome Bogu. Ona može biti sigurna u Božju volju koju joj govori njen muž, kao da je Bog govorio izravno iz neba.[20]
Na ženu se drukčije gleda nego na muškarca jer je po svojoj prirodi ona prljava zbog mjesečnice, rađanja djece i dojenja. Isus je imao dvanaest učenika koji su bili muškarci, sva imena koja su dana Bogu su muška, u svim religijama dominiraju muškarci, oni donose religijske propise i pravila, stavljaju se na najviše položaje i daje im se čast i slava u crkvenom vodstvu, mnogi pronalaze povezanost između muškosti i božanstva i strogo su uvjereni da su njihovi stavovi ispravni i pravilni.
Ukoliko je žena uvjerena da nije u stanju donositi moralne prosudbe sama, da se ne može pouzdati u svoj osjećaj da je nešto krivo ili pravo, ako vjeruje više svome mužu kao božanstvu, jer joj je to kršćanska dužnost, tada će takva žena imati problema sama sa sobom ukoliko se treba suprotstaviti mužu koji zlostavlja nju i njenu djecu. On će je uvjeriti da je pretjerala, da se ništa strašno nije dogodilo, da je sve ona to izmislila u svojoj glavi, da treba imati povjerenja u njega i da će sve biti u redu.
Ukoliko žene ne vjeruju same sebi, tada gube svoju snagu i sposobnost da se suprotstave i odupru nasilničkom ponašanju prema njima i njihovoj djeci.[21]
Zlostavljana djeca često opisuju svoje majke kao slabe i neaktivne. Mnoge nisu u stanju same donijeti odluke o običnim stvarima u obitelji kao što su kupovina, kuhanje ili čišćenje stana. Ponekad djeca takvim frustriranim mamama ne govore o očevim postupcima jer ih ne žele još dodatno opteretiti, jer ionako ne bi imale snage suprotstaviti se njihovom nasilju.
Neke mame su emocionalno iscrpljene i depresivne te tako jako slabe da su potpuno ovisne o svom suprugu i ne mogu učiniti ništa ukoliko on zlorabi svoje dijete. Zapravo, takav odnos oca je zapravo strategija koju je on postavio u izgradnji svog obiteljskog života: učiniti ženu što ranjivijom, bespomoćnijom, slabijom i nestabilnijom i tada će moći raditi što želi. Ona neće imati snage postavljati pitanja niti zaustaviti njegovo agresivno ponašanje prema djeci.
Gilber Bilezikian nas uvjerava da je takav odnos prema ženi zapravo pakleni i đavolski plan kako bi se žena osjećala krivom što je žena. Svako religiozno učenje koje govori da je žena moralno slabija od muškarca, da se mora osloniti na njegove prosudbe, a ne na svoje vlastite predstavlja krivovjerje i iskrivljuje evanđeosku poruku, a u isto vrijeme je tragično i izuzetno opasno kako za samu ženu, tako i za njenu djecu.[22]
3. Patnja je kršćanska vrlina i žena je zapravo stvorena da bi bila patnica
Isus Krist je patio razapet na križu te umro mučeničkom smrću. Patnja, mučenje i trpljenje su postali vrlina u kršćanstvu. Poznato je da su žene sposobnije da lakše, duže i strpljivije podnose bol, patnju i mučenje od muškaraca. U okruženju gdje se veliča patnja i mučenje, žene gledaju na patnju kao njihov vlastiti križ koji im je namijenjen da ga nose, njihov način poistovjećivanja s Kristovim križnim putem. Mnogo puta je zlostavljanim ženama preporučeno da budu strpljive u podnošenju patnje i nasilja jer na takav način sudjeluju u Kristovoj patnji i otkupljenju te mogu, zapravo, tako spasiti dušu svog zlostavljača.
Žene ne odabiru patnju svojevoljno i slobodno, već im je ona nametnuta. Žrtve – patnice su toliko emocionalno slomljene da mogu povjerovati da Bog dozvoljava takvu okrutnost koja se može dogoditi nevinim, bespomoćnim i slabim ženama i njihovoj djeci. Patnja, stradanja i mučenje u obitelji predstavlja ženinu nemoć i znak je njene podložnosti mužu. Osoba koja je mučena i koja pati boji se utjecati na uzrok i izvor svoje patnje i miri se s tim kao dijelom svog života.
Osobe koje pate, koje su zlostavljane i mučene trebaju biti polako i postepeno usmjerene i vođene do te točke da uvide da je Bog spreman u svojoj milosti izliječiti njihove boli, da se patnja nikako ne treba spiritualizirati niti uveličavati. Kristova se patnja i mučenička smrt treba prikazati u drukčijem svjetlu objašnjavajući žrtvama da je Krist u svojim ranama i bolima ponio i naše patnje i da je upravo na tom križu suosjećao s nama, ali da je pobijedio smrt i slavodobitno uskrsnuo i pružio nam mogućnost da imamo život u potpunosti.[23]
4. Kršćani moraju brzo oprostiti i pomiriti se s onima koji su protiv njih sagriješili
Jedan od najtežih i najsloženijih pitanja za žrtve nasilja u obitelji je kako oprostiti i pomiriti se sa zlostavljačima. Kršćani lako i jednostavno daju savjete kao što su: «Moraš oprostiti svom zlostavljaču i to zaboraviti.» Mnoga zlostavljana djeca i žene bili su prisiljavani da što prije oproste. Oni koji se nisu s time mogli nositi i nisu bili u mogućnosti na brzinu oprostiti, vrlo često su bili postiđeni, osuđivani, osramoćeni i neprihvaćeni od svojih vjerskih zajednica i drugih članova crkve. Jedna djevojka nije mogla oprostiti svome ocu što ju je fizički, emocionalno i seksualno napastovao, to je podijelila sa svojim svećenikom. Kad je svećenik shvatio da je zlostavljanje prestalo više godina unazad odgovorio joj je da se jedino ogorčena i samosažaljiva žena može takvih stvari sjećati godinama. [24]
Ukoliko zlostavljači, zlostavljana djeca i žene idu u istu bogomolju, tada se na žrtve nasilja vrše snažni pritisci da brzo zaborave i pomore se s nasilnikom. Cijela se religiozna skupina osjeća neugodno jer u njihovoj sredini postoji neriješen problem te je za njih nerazumljivo i neprihvaćeno da žrtve oklijevaju i nisu spremne lako i brzo oprostiti. Lak i brz oprost bez iskrenog pokajanja i žaljenja počinitelja nasilja nikako nije put k emocionalnom i duhovnom izlječenju ni žrtve ni zlostavljača.
Jednu je djevojku otac zlostavljao u djetinjstvu i nakon svakog napastovanja, on je priznao svoj grijeh, pokajao se i molio za oproštenje. Kada je ona bila dovoljno hrabra da o zlostavljanju upozna svoju majku, on ju je upozorio da ako to učini zapravo nije mu uistinu oprostila i da će je Bog za to kazniti paklom. Jadno i tužno dijete radije se pomirilo sa zlostavljanjem nego da joj Bog sudi zbog njenih vlastitih grijeha te je tako bila posramljena, poražena i slomljena godinama.
Jednu je drugu djevojčicu zlostavljao njen djeda. S obzirom da je imala poremećaje u ponašanju, krenula je na savjetovanje kako bi izliječila svoje emocionalne i duhovne rane. Ubrzo nakon toga njen djeda je dobio srčani udar i trebao je uskoro umrijeti. Premda nikada nije priznao svoje nasilničko ponašanje, niti tražio od unuke oproštenje, njena obitelj ju je pokušala uvjeriti da mu mora oprostiti jer ako umre, a ona mu ne oprosti, tada mu ni Bog neće oprostiti. Zapravo, ukoliko mu ne oprosti, a on umre, Bog njoj nikada neće to oprostiti.[25]
O opraštanju i pomirenju govore različiti stručnjaci mentalnoga zdravlja. Psihoterapeuti smatraju da do emocionalnog i duhovnog ozdravljenja neće doći sve dok osobe koje su preživjele zlostavljanje nisu spremne proći kroz bolan, dugotrajan i težak proces opraštanja.
Lako, brzo i od drugih prisilno nametnuto opraštanje i mirenje s nasilnikom može pokazati počinitelju zlodjela da će jednostavno i bez velikog napora moći manipulirati sa žrtvama i kod opraštanja te će vrlo često «namjestiti» iskreno i pokajničko lice, a zapravo sa svojim grješnim i zlim ponašanjem neće prestati. Takav način opraštanja obezvređuje osjećaje, dostojanstvo i osobnost žrtve te ona može biti depresivnija, povrijeđena još više, ranjivija jer je oproštenje i pomirenje ukradeno, iznuđeno, religiozno izmanipulirano, a ne dobrovoljno, samosvjesno, iskreno i učinjeno na zdravim osnovama.
Autorica knjige Otrovni roditelji govori o tom problemu iz svoje prakse te preporučuje da je bolje prvo proći kroz emocionalno čišćenje, a tek na kraju svega toga zlostavljaču oprostiti. Ljudima je potrebno vrijeme da budu ljuti, da iskale svoj bijes, da prežale što nisu imali pravu roditeljsku ljubav, da prestanu umanjivati ili obezvrjeđivati nanesenu bol, omalovažavanje i ponižavanje. Oprost će imati pravi učinak ako zlostavljač postane svjestan svoga nedjela, ako preuzme odgovornost za to i pokaže dobru želju za iskupljenjem. Emocionalni, duhovni i mentalni mir dolazi kao rezultat samooslobađanja od onih koji su djetetu i ženi nanijeli bol i zlo. Do toga može doći kad žrtva nasilja proradi na svojim osjećajima tuge, bijesa, kad se prestane gledati u negativnom svjetlu te kada stekne samopouzdanje i postane samosvjesna, duhovno i emocionalno zdrava i stabilna osoba.[26]
Svako religiozno učenje koje ženu i djecu dovodi u sumnju da su pred Bogom dragocjeni i da ima istu vrijednost kao i muškarci uzrokuje nepovjerenje u njihove mogućnosti i sposobnosti te ih čini ranjivima i nemoćnima pred nasiljem i zlostavljanjem čak i u najintimnijim odnosima u obiteljskom domu. Sve to zapravo dovodi do bogohuljenja i pogrešnog tumačenja Isusovog učenja. [27]
Kršćanski pristup rješavanja nasilja u obitelji
Vrlo često žrtve nasilja u kršćanskom okruženju postavljaju pitanje sami sebi: «Kako obitelji koje su vjerski odgajane, drže do religioznih obreda, redovito i predano drže do dnevne pobožnosti mogu svoje najbliže, najmilije i najintimnije članove obitelji na najteže, najbolnije i najgore načine zlostavljati?» Svjesni smo činjenice da je jako teško odgovoriti na ovo pitanje, ali ni u kojem slučaju ne smijemo nijekati i negirati da postoji nasilje u kršćanskim obiteljima. Negiranje zapravo sakriva problem, to može biti prvi mehanizam kod suočavanja s problemom, ono može racionalizirati, preimenovati destruktivno ponašanje u obitelji. Tako otac koji zbog pijanstva narušava obiteljski sklad može biti «netko tko pije u društvu», a zlostavljač «onaj koji uvodi disciplinu na strog način».[28]
Ukoliko o nasilju u kršćanskim obiteljima pitamo teologe, oni će raspravljati o bračnom zavjetu, našoj svetoj obavezi, nesebičnoj ljubavi i prioritetu da ljubimo Boga. Zapravo, trebali bismo proučiti Isusov stav, kontekst i uvjete pod kojim su nastali i kome su namijenjeni određeni dijelovi Sv. pisma, naročito oni dijelovi koji se odnose na Isusovo učenje te kulturološku pozadinu obiteljskog zlostavljanja.
Vrlo često muževi nisu sposobni nositi se s ljutnjom te brzo eksplodiraju bijesom i fizičkim nasiljem. Zlostavljači negiraju da su osobno odgovorni te minimaliziraju žestinu i učestalost svojih djela.
Mnogi od njih bliskost podrazumijevaju samo seksualnim odnosima, a nisu zapravo sposobni izgraditi emocionalnu privrženost sa svojom ženom i djecom. Nasilje se događa u svim socijalnim uvjetima, kulturama i supkulturama, ono prestaje biti samo dio obitelji, ukoliko javnost bude s njime upoznata te je uočljiv pokazatelj da u braku nema jednakosti, da su uloge članova obitelji poremećene te da su narušeni međusobni odnosi bračnih partnera i djece. Žene koje se ohrabre i potraže pomoć od svećenika vrlo često bivaju razočarane, povlače se u sebe i bespomoćno su prepuštene svojim zlostavljačima.[29]
Na žalost još uvijek se u crkvenim krugovima smatra da je osnovana odgovornost žena da prihvate svoju dužnost da oproste i zaborave, a crkvi se preporuča da izbjegne umiješati se te ukoliko ponekad daje savjete, neka budu temeljeni na vjerskim istinama.[30]
Vrlo se često obiteljsko zlostavljanje događa u ciklusima. Postoje četiri stupnja nasilja u obitelji:
1. Normalna faza kada obitelj funkcionira dobro, članovi obitelji su neprirodno ljubazni jedni prema drugima, ali je uočljivo da nema potpune i neposredne bliskosti;
2. Napetost raste, a neriješeni problemi i sukobi uvećavaju i gomilaju;
3. Žestoka provala nasilja, zloupotrebljava se autoritet, pogrešno se koristi snaga, moć i kontrola nad ženom i djecom;
4. Period izljeva nježnosti i poklanjanja darova – kada počinitelj nasilja osjeća grižnju savjesti, kaje se te nastoji pokriti, zataškati ono što je napravio, manipulirajući s obitelji kako bi se ponovno sve vratilo u normalu.[31]
Postoje dva gledišta koja su od crkve prihvaćena o obitelji. Prvi je tradicionalni koji objašnjava da je glava obitelji suprug te se naglašava razlika između muža i žene, njihovih odgovornosti, moći, vlasti i kombinacije tih čimbenika.
Zastupnici drugog gledišta svoje objašnjenje temelje na ravnopravnosti spolova, ali smatraju da muž ima veći autoritet u braku.
«Nema ničeg lošeg u tradicionalnom braku, ali velika je greška kada se muž koristi nasiljem da bi održao svoj položaju u braku».[32]
Autor ove izjave želi istaći da se biblijski pristup braku može zloupotrijebiti, a tradicionalisti ne vide potrebu da se preispitaju standardi i razmišljanja o moći koja pogoduje jednoj strani u braku.
Kada bi crkveni velikodostojnici, biskupi te mali seoski župnici propovijedali i zastupali izgradnju zdrave obitelji, tada bi je zasnivali na potpunoj jednakosti bračnih partnera u Kristu, da se u obitelji potpuno, neposredno, ljubavlju, poštivanjem i odanošću odnose jedni prema drugima, da jedni drugima priznaju svoje pogreške, da opraštaju jedni drugima svakodnevno, ali da ne zloupotrebljavaju svoj autoritet kontrolom i prisilom, već da im je omogućeno da vjerodostojno i skrušeno oproste jedni drugima.[33]
Članovi obitelj odnose se jedni prema drugima verbalno i neverbalno izmjenjujući i izražavajući svoje osnovne osjećaje. Svojim iskazivanjem ljubavi i odanosti, ali isto tako ljutnjom i sukobima članovi obitelji upoznaju jedni druge na najprisnije načine. Temeljni načini komuniciranja i iskazivanja misli i osjećaja omogućuju da obiteljski odnosi rastu i produbljuju se.[34]
U pravilnoj i zdravoj komunikaciji među članovima obitelji poštovat će se izbori pojedinaca, slobodno i jasno će se moći izreći misli i osjećaji, međusobno će se moći osloniti jedni na druge toplinom, prisnošću i ljubavlju. Članovi se obitelji trebaju odnositi jedni prema drugima na jasan, neposredan način, bez maski i pretvaranja. U isto vrijeme članovi obitelj će biti spremni priznati svoje greške. Sukobi, problemi, napetosti i brige su sastavni dio svakodnevnog obiteljskog života. Ukoliko je jedan član obitelji nasilan tada se drugi članovi neprikladno u kriznim situacijama odnose jedni prema drugima. Umjesto sklada i smirenosti, ozračje u obitelji pokazuje porast napetosti i netrpeljivosti. Umjesto isprika, članovi nasilničke obitelji jedni druge optužuju i prebacuju odgovornosti i tako nastaje zategnuta, neprijatna i neprijateljska atmosfera u domu.[35]
«Opet stadoh promatrati sva nasilja koja se čine pod suncem i gle, suze potlačenih, i nikog nema da ih utre; i nasilje iz tlačiteljske ruke, a zaštitnika niotkuda. /Propovjednik 4,1/
«Svako jutro sudite pravedno, izbavite potlačene iz ruku tlačitelja, ili će moj gnjev planut poput vatre, raspalit se neugasivo zbog vaših opačina.» /Jeremija 21, 12/
«Ako je moguće – koliko je do vas- budite u miru sa svima.» /Poslanica Rimljanima 12,18/
Popis korištene literature:
1. Balswik, J. O., & Balswick, J.K. (1989)The family: A Christian perspective on the contemporary home. Grand Rapids, MI: Baker Books.
2. Beck, J., R. (1996) Theology for the Healthy Family: in Women Abuse and the Bible, Michigan: Baker Books.
3. Biblija: Stari i Novi zavjet (1997), Zagreb: Kršćanska sadašnjost.
4. Bilezikian, G. (1990) Beyond sex roles: What the Bible says about women's place in church and family. Gran Rapids, MI: Baker Books.
5. Cashman, H. (1993) Christianity and child sexual abuse: Great Britain, Society for Promoting Christian Knowledge.
6. Dobson, James. (1981) The Strong Willed Child. Wheaton, Illinois: Tyndale House Publishers.
7. Forward, S. (2002) Otrovni roditelji: prevladavanje njihovog bolnog nasljedstva i spašavanje vlastitog života, Zagreb: BIOS.
8. Hanford, E.R. (1972) Me? Obey him? Murfressboro, TN: Sword of the Lord.
9. Heggen, C.H. (1996) Religious Beliefs and Abuse in: Women, Abuse and the Bible, Michigan, USA:Baker Books.
10. Hrupelj, J., D., Miljković, D., Armano, L., G. (2000) Lijepo je biti roditelj: priručnik za roditelje i djecu, Zagreb: Creativa d.o.o.
11. Kilborun, Phyllis. (1995) Children in risk: A New Commitment. Monrovia, California: Marc.
12. Killen, Kari. (2001) Izdani: zlostavljana djeca su odgovornost svih nas, Zagreb: Drštvo za psihološku pomoć.
13. Longo, Igor. (2001) Roditeljstvo se može učiti: Zagreb: Alinea.
14. Martin, G.L. (1987) Counseling for family violence and abuse. Waco, TX: Word Books.
15. Mcdonald, P. (2000) Reaching Children in Need: What's bing done – what you can do. Eastbourne, UK: Kingsway Publications.
16. McGinnis Kathleen and James. (1990) Pareting for Peace and Justice: Ten Years Later. New York: Orbis Books.
17. Pagelow, M. D., & Johnson, P. (1988) Abuse in the American family: The role of religion. In A.L. Horton & J.A. Williamson /Eds/ Abuse and religion: When praying isn't enough. Lexington, MA: Lexington Books.
18. UNICEF. (1991) The World Declaration on the Survival, Protection and Development of Children.
Pripremila: mr.sc. Ela Balog
[1] Longo, Igor. (2001) Roditeljstvo se može učiti. Zagreb: Alinea, str. 19.
[2] Kilborun, Phyllis. (1995) Children in risk: A New Commitment. Monrovia. California> Marc, str. 5
[3] Hrupelj, J., D., Miljković, D., Armano, L., G. (2000) Lijepo je biti roditelj: priručnik za roditelje i djecu. Zagreb: Creativa d.o.o., str. 84.
[4] Longo, Igor. (2001) Roditeljstvo se može učiti. Zagreb: Alinea, str. 18.
[5] Kilborun, Phyllis. (1995) Children in risk: A New Commitment. Monrovia, California: Marc, str. 8.
[6] McGinnis Kathleen and James. (1990) Pareting for Peace and Justice: Ten Years Later. New York: Orbis Books, str. 112.
[7] Dobson, James. (1981) The Strong Willed Child: Wheaton, Illinois: Tyndale House Publishers. str. 31-32.
[8] Kilbourn, Phyllis. (1995) Children in risk: A New Commitment. Monrovia, California: Marc, str. 9-10.
[9] UNICEF. (1991) The World Declaration on the Survival, Protection and Development of Children, str. 53
[10] Kilbourn, Phyllis. (1995) Children in risk: A New Commitment. Monrovia, California: Marc, str. 10-11.
[11] Mcdonald, P. (2000) Reaching Children in Need: What's bing done – what you can do, Eastbourne, UK: Kingsway Publications, str. 16.
[12] Kilbourn, Phyllis. (1995) Children in risk: A New Commitment. Monrovia, California: Marc, str. 11.
[13] Killen, Kari. (2001) Izdani: zlostavljana djeca su odgovornost svih nas, Zagreb: Drštvo za psihološku pomoć, str. 73.
[14] Isto, str. 13.
[15] Cashman, H. (1993) Christianity and child sexual abuse: Great Britain: Society for Promoting Christian Knowledge, str. 28.
[16] Heggen, C.H. (1996) Religious Beliefs and Abuse in: Women, Abuse and the Bible, Michigan, USA: Baker Books, str. 15.
[17] Isto, str. 16-17.
[18] Isto, str. 17 -18.
[19] Hanford, E.R. (1972) Me? Obey him? Murfressboro, TN: Sword of the Lord, str. 17
[20] isto, str. 28.
[21] Heggen, C.H. (1996) Religious Beliefs and Abuse in: Women, Abuse and the Bible, Michigan, USA: Baker Books, str. 20.
[22] Bilezikian, G. (1990) Beyond seks roles: What the Bible say about a women's place in church and family. Gran Rapids, MI: Baker Books, str. 211.
[23] Heggen, C.H. (1996)Religious Beliefs and Abuse in: Women: Abuse and the Bible, Michigan, USA: Baker Books, str. 21-22.
[24] Isto, str. 24
[25] Isto, str. 25
[26] Forward, S. (2002) Otrovni roditelji: prevladavanje njihovog bolnog nasljedstva i spašavanje vlastitog života, Zagreb: BIOS, str. 144-147.
[27] Heggen, C.H. (1996)Religious Beliefs and Abuse in: Women, Abuse and the Bible, Michigan, USA: Baker Books, str. 27.
[28] Forward, S. (2002) Otrovni roditelji: prevladavanje njihovog bolnog nasljedstva i spašavanje vlastitog života, Zagreb: BIOS, str. 139.
[29] Beck, J., R. (1996) Theology for the Healthy Family: in Women Abuse and the Bible, Michigan: Baker Books, str. 216-218.
[30] Pagelow, M. D., & Johnson, P. (1988) Abuse in the American family: The role of religion. In A.L. Horton & J.A. Williamson /Eds/ Abuse and religion: When praying isn't enough. Lexington, MA: Lexington Books, str. 4-5.
[31] Beck, J., R. (1996) Theology for the Healthy Family: in Women Abuse and the Bible, Michigan: Baker Books, str. 219-220.
[32] Martin, G.L. (1987) Counseling for family violence and abuse. Waco, TX: Word Books, str. 88.
[33] Beck, J. R. (1996) Theology for the Healthy Family: in Women Abuse and the Bible, Michigan: Baker Books, str. 221.
[34] Balswik, J. O., & Balswick, J.K. (1989) The family: A Christian perspective on the contemporary home. Grand Rapids, MI: Baker Books, str. 197.
[35] Isto, str. 225.
Ela Vilupek