Povrijedeni roditelji
U našoj crkvi, kao i u svim drugim crkvama širom svijeta ima mnogo povrijeđenih roditelja. Neki to skrivaju, a neki poriču jer se žele pokazati savršenima. Mnogi roditelji su duboko ranjeni, a ostali članovi crkve o tome ništa ne znaju. Jesmo li mi osjetljivi za ono što se događa između roditelji i djece u našoj sredini?
Samo rađanje djeteta za majku je vrlo bolno, ali ona te muke vrlo brzo zaboravlja preplavljena radošću kada je na svijet donijela prekrasno novorođenče. Kako dijete raste, tako roditelj prolazi kroz periode straha za njegovo zdravlje npr. prelomljene kosti prilikom nezgodnog pada, iznenadna operacija slijepog crijeva ili prometne nesreće i sl.
Međutim, danas ćemo više govoriti o povrijeđenosti i boli roditelja koji se pitaju jesu li pravilno i u kršćanskom duhu odgajali svoju djecu. Često se pitamo o značenju biblijskog stiha: «Upućuj diejte prema njegovu putu, pa kad i ostari, neće odstupiti od njega.» /Izreke 22,6/. Što je s periodom njegovog odrastanja i traženja vlastitog identiteta?[1]
Mnogi pate kada im dijete bez objašnjenja ode od kuće ili kad shavate da im sin pije, drogira se ili da im je kćerka kao maloljetnica ostala trudna. Teško je kada shvatimo da je naše dijete odlučilo živjeti drukčije od nas hodajući grješnim širokim putem koji vodi u propast.
Mnogi srednjoškolci priznaju da im je u crkvi dosadno, neki počinju sumnjati je li sve istina što roditelji vjeruju.[2] I tada se roditelji pitaju: «Gdje smo pogriješili?» O tome se može čitati u mnogim knjigama, javno se govori u različitim crkvama, sada je vrijeme da i mi o tome progovorimo.
Najteže je kad sin pastora, propovjednika ili bilo kojeg drugog člana crkve postane crna ovca i to onda preraste u bol, frustraciju kako za oca, tako i za majku, jer su njihova djeca odbacila, zanijekala i ismijala sve ono što je roditeljima značjano i čemu su posvetili svoj život.
Pitaju se: «Zašto se to nama događa?», a zapravo trebali bi pitati: »Odakle da krenem, što trebam učiniti da bih zadobio svog izgubljenog sina ili kćer natrag Bogu?»[3]
Svaki povrijeđeni roditelji osjeća da postoji prepreka - zid nerazumjevanja i nesloge između njega i djeteta, mnogi shvaćaju da su odbačeni od svoje djece, da su srušeni svi mostovi. Naravno, povrijeđeni roditelji su ljuti, imaju osjećaj krivice i beznađa te u takvom stanju kražnjavaju svoju djecu tako da su udaljuju od njih. [4] Zbog osjećaja krivice svi događaji se vrte i ponavaljaju u mislima i tada roditelji dolaze do spoznaje:
- trebali smo svom djetetu pokazati svoje osjećaje, trebali smo ga više voljeti, provoditi više vremena s njim;
- trebali smo otvorenije razgovarati i problemima, a ne ignorirati ih, praviti se da oni ne postoje.[5]
Što se događa kad se molimo za svoje izgubljene sinove i kćeri, a Bog ne odgovara? Što radimo kada nema čudesnim povrataka? Tada postajemo depresivniji, očajniji, tužniji i neutješni. Neki su nam rekili da su im djeca doživjela susret s Bogom, da su im molitve uslišane, da su im djeca zajedno s njima u crkvi, a onda nakon 6-7 mjeseci ponovno su se vratili alkoholu, drogi ili kocki. Nema pravog odgovora.[6]
Čitajući Psalam 139 možemo pronaći u Bogu svoje utočište, obnovu i snagu izgrađujući nove odnose sa svojom djecom.
Mnogi roditelji su spremni djeci oprostiti, ali ona ih to nisu ni pitala. Trebamo li čekati taj trenutak? Ne. Da bismo im oprostili potrebno je da im pokažemo bezuvjetnu ljubav, a nju možemo dobiti jedno od Boga. Što to znači bezuvjetna ljubav? [7] To je kada ih volimo upravo onakve kakvi jesu, prljave ili do glave ošišane kose, istetovirane ili obučene u neprikladnu i smrdljivu odjeću, bez obzira jesu li nas osramotili, povrijedili ili odbacili.
Aktivna ljubav pokazuje se kada pišemo pisma kćerki i znamo da neće na njih odgovoriti, kada odlazimo u školu na informacije, a svjesni smo da su ocjene negativne i da ima mnogo neopravdanih sati, mnogo neugodnih iznenađenja, kada nam u rane jutarnje sate policajac pokuca na vrata, kada ih čekamo da se u sitne sate vrate s tuluma....
Na žalost mnogi kršćanski roditelji nisu u stanju pokazati bezuvjetnu ljubav, jer ih je preplavio ponos, ljutnja i očaj zbog svega onoga što su im djeca učinila. Jesu li si postaviljali pitanja:
- Jesmo li bili dosljedni u svom odgoju /kada smo bili dobre volje djeca su mogla raditi što su željela, a kada smo bili loše – okrutno smo ih kažnjavali za svaku sitnicu/?[8]
- Jesmo li bili jedinstveni kao majka i otac u pristupu svome djetetu?
- Jesmo li se sa svojom djecom dogovarali u vezi pravila ponašanja ili je u tom dijelu vladala anarhija?
- Koliko su obaveza, ali prava imala naša djeca?
- Jesmo li tražili previše od njih / da budu male Ivice ili Janice ili Anštajni?
Hoćemo li voljeti svoje dijete bezuvjetno ovisi isključivo o nama. To je naš izbor, naša odluka i dobra volja.[9]
U mijenjanju naših stavova prema djeci trebamo biti strpljivi. Tako ćemo pokazati ljubav koja čeka, ne žuri se, smirena je i psremna je djelovati kad za to bude vrijeme.
Jedna majka je rekla da je godinama čekala da njen sin shvati da je treba. Sve je pokušala da bi pridobila njegovu pažnju, a on je sve odbijao. Dok mu je bilo dobro, nije se ni javljao, a kada je izgubio posao, rastao se od žene te ga snašle druge nevolje – došao je na moja vrata. Tada sam imala priliku dokazati mu da ga volim.
Isto tako potrebno je da budemo dobrostivi prema njima. Ako je strpljivost ljubav koja čeka, tada je naša dobrota ljubav koja djeluje. Kroz svoja dobra djela – da mu možemo biti utočište u svako doba, da mogu doći kada žele, a ih ne odbacujemo, da ih ne ucjenjujemo Božjom kaznom, već svojom dobrotom privučemo sebi.
Mnogi roditelji smatraju da se ne smiju odreći svojih prava. U Bibliji piše u X zapovijedi da djeca trebaju poštovati svoje roditelji. Poštuju li oni nas? Mi sada ne govorimo što mi očekujemo od njih već što mi možemo pružiti njima, a to je naša nesebična, bezuvjetna ljubav. Lako je žrtvovati se za nadareno, uspješno i dobro dijete koje vam je na diku i ponos, a jesmo li spremni to učiniti za dijete koje je prekršilo zakon, koje nas je javno osramotilo?[10]
Možemo li biti strpljivi, dobrostivi i nesebnični roditelji koji bezuvjetno vole svoju djecu? Sami i bez Boga, ne.
Pomolimo se sada svi zajedno za povrijeđene roditelje i njihovu djecu, ne negdje daleko, već upravo ovdje u našoj crkvi.
Korištena literatura:
1. Bayard, J. & R., U pomoć! Tinejdžer u kući! /Help! I've got a Teenager!/ Mladinska knjiga,Zagreb, 1994.
2. Biblija, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1997.
3. Campell, R., Kako voljeti svojeg tinejdžera /How to really love your leenager/ StePress, Zagreb, 2002.
- Cian, L, Kako do zrelosti? KSC, Zagreb, 1997.
5. Ginott, H., Izmedju roditelja i tinejdžera, Poduzetiništvo Jakić, Zagreb, 1996.
6. Gordon, T., Škola roditeljske djelotvornosti /Paretns Effectiveness Training/, Poduzetništvo Jakić, Zagreb, 1996.
7. Lewis, M. & G., Hurting Parents, Leadership, a practical journal for church leaders, no. 3, A Publication of Christianity Today, Inc. ,1980.
8. Lewis, M. & G., Hurting Parents, Leadership, a practical journal for church leaders, no. 3, A Publication of Christianity Today, Inc. Wheaton, Ill., 1980.
- Longo, I., Roditeljstvo se može učiti, Alinea, Zagreb, 2001.
Ela Vilupek, Hrvatska
[1] Ginott, H., Izmedju roditelja i tinejdžera, Poduzetiništvo Jakić, Zagreb, 1996., str. 14-16.
[2] Cian, L, Kako do zrelosti? KSC, Zagreb, 1997. page 7.
[3] Lewis, M. & G., Hurting Parents, Leadership, a practical journal for church leaders, no. 3, A Publication of Christianity Today, Inc. , 1980., str. 68
[4] Ginott, H., Izmedju roditelja i tinejdžera, /Between Parent & Teenager/ Poduzetiništvo Jakić, Zagreb, 1996. str. 72-76.
[5] Gordon, T., Škola roditeljske djelotvornosti /Paretns Effectiveness Training/, Poduzetništvo Jakić, Zagreb, 1996. str. 24.
[6] Lewis, M. & G., Hurting Parents, Leadership, a practical journal for church leaders, no. 3, A Publication of Christianity Today, Inc. , str. 68.
[7] Campell, R., Kako voljeti svojeg tinejdžera /How to really love your leenager/ StePress, Zagreb, 2002, str. 42-45.
[8] Bayard, J. & R., U pomoć! Tinejdžer u kući! /Help! I've got a Teenager!/ Mladinska knjiga ,Zagreb, 1994. str. 192.
[9] Longo, I., Roditeljstvo se može učiti, Alinea, Zagreb, 2001, str. 86
[10] Lewis, M. & G., Hurting Parents, Leadership, a practical journal for church leaders, no. 3, A Publication of Christianity Today, Inc. , str. 80.
Ela Vilupek