3.2 Prozirnost I Osuđivanje

Osuđivanje grijeha
Alkoholičar mora uvidjeti da je ono što on radi pogrešno, ne samo štetno za njega već pogrešno pred Bogom. Alkoholičarima obično nedostaje samopoštovanje i imaju tako jadnu sliku o sebi da im jednostavno objašnjavati da «štetiš samom sebi» neće napraviti veliki napredak. Trebaju biti osuđeni pred Bogom, zbog činjenice, da oni vrijeđaju Boga koji ih je stvorio i stalno branio. Dakle, zbog čega je alkoholizam pogrešan? Prilično je ograničen argument ako se odgovori: «samo zato što Biblija kaže da je to pogrešno «da, Biblija to osuđuje, ali postoji razlog za Božja načela, oni nisu proizvoljni, a alkoholičar vjerojatno neće prihvatiti neki argument koji kaže; «Učini ovo i nemoj učiniti ono samo zato što viša sila tako kaže».

- Alkoholizam se zasniva na stalnoj psihozi laganja sebi samom, onima okolo. To nije jedna povremena laž, to je jedna situacija gdje neistina održava život jedne osobe. Bog istinski zahtijeva od nas da budemo iskreni prema Njemu i da «živimo istinski» da bismo bili njegova djeca, mi trebamo živjeti život duha, a ne život tijela. U tijelu mi ne možemo zadovoljiti Boga. Zbog toga ne smijemo davati našem tijelu uvijet da se ono može radovati (Rim.13:14). Držanje alkohola, seoski farmer koji ga svjesno proizvodi itd – to znači raditi točno ono što Bog kaže da ne radimo. Planiranje i davanje našem tijelu znači udaljavanje njegovim požudama. Poodmakli alkoholizam je pažljivo planirano ponašanje.
- Alkoholičar lukavo planira da manipulira sa svim stvarima da bi imao pristup alkoholu i nastavili ga trošiti.
- Iako su u izvjesnom smislu «sve stvari zakonite» njih Bog ne dozvoljava ako podpadnemo pod njihovu vlast (1 Kor. 6:12: 10:23). Jasno je da je alkoholizam jedna situacija gdje je osoba zarobljena. Bog želi da mu služimo u slobodi; za slobodu Krist nas je oslobodio na križu (Gal.5:1). Zbog toga ne bismo trebali obezvrijediti taj rad križa tako što ćemo slobodu zamijeniti za ropstvo opet grijehu.
- Alkoholizam je poznato i uporno odbijanje da se voli. Stav «baš me briga» prema sebi i drugima nespojiv je s osnovnim učenjem i primjerom Isusovim. Ako nemamo ništa od njegovog duha, način života i razmišljanja, onda nismo Njegovi. Ovime se, naravno, ne želi reći za svakog alkoholičara da «nije njegov». Alkohol neminovno uništava obitelji, a ako čovjek ne pokušava zbrinuti svoju obitelj, on je «gori od nevjernika» (1Tim.5:8). Mi trebamo biti otvoreni pred Bogom. Alkoholizam nam onemogućava da spoznamo sebe, da spoznamo svoj lik, naša tijela, našu bol, naše odnose...kada se prema Božjoj riječi trebamo suočiti s njima po Njegovoj milosti.

Odgovornost
Biblija uči, i to je prvo načelo među nama, da je znanje povezano s odgovornošću. Ja ni namjmanje nisam zainteresiran za to kako ovo utječe na pitanje tko će biti uskrsnut i kome će biti suđeno. Znajući imamo odgovornost da postupamo prema tom znanju. Alkoholičarima je potrebna pomoć da preuzmu veću odgovornost za svoje ponašanje, to osjećanje odgovornosti zamijenilo je u njemu samoporažavajuće samosažaljenje. Jedna strategija s alkoholičarem Christadelphian-cem, ili čak i nevjernikom koji ima neko poznavanje Evanđelja, je podsjetiti ili naučiti osobnom znanju o Bogu, da su oni Njegova djeca, napravljena po Njegovom liku da oslikavaju Njegovu slavu, veoma važnu za Njega; da je Njegov Sin bio kao i oni, ali nijednom nije sagriješio i da je dao svoj život kao njihov predstavnik, tako zahtjevajući neku našu reakciju prema njemu. Ovdje ja vjerujem da propovijedanje Evanđelja može ići ruku pod ruku sa savjetovanjem i brigom za alkoholičare. Što više znaju o «višoj sili», to su odgovorniji prema njemu; a osjećaj odgovornosti prema «višoj sili» je vrlo važan u osiguravanju motivacije da se prestane.

Uviđanje naših ograničenja
Uviđanje ljudskih ograničenja je ključno za program 12 Koraka Aninimnih Alkoholičara. Onaj tko brine mora ozbiljno shvatiti da on ne može biti Spasitelj alkoholičara. Promjena se može silom nametnuti, a to nas baca natrag na najosnovnija pitanja. Vjerujemo li da Krist znači «Spasioc»?, vjerujemo li u Njega. Samo Otac i Sin mogu potpuno transformirati ljudski život. Mi se trebamo moliti da oni učine to, žarka molitva je nešto što nedostaje iz ispravne reakcije na tragediju alkohola. Mi sami smi nemoćni. Sam alkoholičar također mora to uvidjeti. Poslanica Rimljanima 7:15-25 treba se čitati alkoholičarima opet i opet. Tu imamo iz riječi prenjetu unutrašnju borbu nekog alkoholičara:

«Tako ne znam što činim; ili ne činim što želim, nego što mrzim – to činim. Ako pak činim što ne želim, slažem se sa zakonom i priznajem da je dobar , jer to sad ne činim više ja, nego grijeh koji obitava u meni. Znam, naime, da u meni, tj. u mom tijelu dobro ne obitava; jer htjeti toga ima u meni, ali činiti dobro – toga nema. Jer ne činim dobro koje želim, nego zlo, koje ne želim, to činim, a kad činim ono što ne želim, to ne činim više ja, nego grijeh koji u meni obitava. Želeći dakle, da činim dobro, nalazim da za mene važi zakon – da je zlo u meni. Tako se po unutarnjem čovjeku radujem Božjem zakonu, ali vidim jedan drugi zakon u svojim udovima, koji djeluju protiv zakona moga uma i zarobljava me zakonom grijeha, koji je u mojim udovima. Bijedan sam ja čovjek; tko će me izbaviti od ovog smrtnog tijela? Bogu hvala kroz Isusa Krista, Gospodina našega»

Kada želimo činiti dobro, zlo je prisutno kraj nas. O, kako smo jadni mi ljudi! Te riječi ne odnose se posebno na alkohol, iako su jako važne u vezi toga. One su o grijehu uopće. Mi smo svi u osnovi uhvaćeni u psihozi alkoholičara. Ipak, Pavao trijunfira u Poslanici Rimljanima 8 da hvala Bogu, kroz našeg Isusa Krista imamo način da pobjegnemo. Nejasna «viša sila» kod Anonimnih alkohičara ovdje je posebno definirana. Samo ponos čini da smo mi, bilo da smo alkoholičari ili oni koji brinu o njima, odbijamo prihvatiti u potpunosti potrebu za veličinom Oca i Sina. Skloni smo misliti da ćemo vlastitim snagama moći izaći iz ovog problema.

Poniznost je jako bitna. Najtragičniji slučajevi su alkoholičari koji su bili trijezni nekoliko godina, a onda su se vratili piću. U skoro svakom slučaju, oni su pili ponovno zbog ponosa i zato što su odbijali vidjeti svoja ograničenja. U stvarnosti ponos dolazi prije pada (Izr. 26:18).
Također zapažam odlučan ponos u muškarcima koji su bili trijezni npr. Mjesec dana. Oni su ponosni na tu činjenicu. Taj ponos dovodi ih do toga da zaboravljaju svoja ograničenja, svoju potrebu za Bogom, i oni ponovno srljaju u grijeh.

Na Božjem sudu ljudima će biti očigledno da nije priličilo čovjeku stvorenom od praha da ugnjetava sebi ravne (Ps. 10:18)

Poštovanje prema drugome ozbiljno nedostaje u našim sebičnim prirodama, ali što više razmišljamo o našoj osobnoj sebičnosti, kao stvorenja od praha, to ćemo više vidjeti da zlostavljanje drugih, na bilo koji način, je neprimjerno. Ne moramo čekati sudnji dan da shvatimo ovo, jer poznajemo smrtnost i sklop čovjeka iz osnovnog Biblijskog učenja. Ta veza između naše smrtnosti i poniznosti iznijeta je u Pavlovom opisu našeg sadašnjeg stanja kao «tijela naše poniznosti» (Fil. 3:21). Vjerovanje da smo smrtni treba nam donijeti skrušenost.

Naša vjera u Boga je smanjena pogrešno usmjerenom vjerom u čovječanstvo. Mi ćemo radije vjerovati nekom doktoru, mehaničaru, ljubaznom susjedu, sebi samom... nego što ćemo se prepustiti Bogu kao posljednjem utočištu. «Prođite se čovjeka, kojemu je dah u nosu; jer što vrijedi (Iza. 2:22) uspoređeno s velikim Bogom Izraela? Čini se da Job 27:9 to govori (iako je židovski tekst pomalo nejasan) da se svaki čovjek na svojoj smrtnoj postelji obraća Bogu u nekoj vrsti molitve; ali vjerovanje u smrtnost čovjeka ogledat će se u tome da jedan pravedan čovjek živi život u molitvi, obraćajući se Ocu, što će biti u kontekstu njegovog posljednjeg obraćenja Bogu u vrijeme umiranja. Pravi smisao naše molitve dovest će do naše molitvama ispunjenog , potrebnog kontakta s Ocem u svim našim danima. Tako nam uništenje i smrt daju uvida u istinsku mudrost (job 28:22). Alkoholičar i njegova obitelj se suočavaju s ovim stvarima. Jedini i jedini put naprijed je da spoznamo naše slabosti kao ljuska bića, i veličinu i moć Oca i Sina koji nas vole više nego što ćemo mi to ikada shvatiti.